Održavanje mira, preventivna diplomacija, klimatske promjene i poboljšanje stanja u siromašnim zemljama kao i unutarnje reforme, bili su u vrhu prioriteta Ujedinjenih naroda kada je na čelo te organizacije došao novi glavni tajnik UN–a Ban Ki-moon.
»Ako se izazovi koji predstoje čine zastrašujućim, podsjetimo se velikih očekivanja koja se polažu u nas«, kazao je tada Ban u sjedištu UN-a u New Yorku. »Svijet prepoznaje prijeko potrebnu ulogu UN-a. Neka nas ohrabri činjenica da je multilateralizam živ i zdrav te potrebniji nego ikad – da ljudi od nas očekuju globalna rješenja za globalne probleme«, dodao je. Sudeći prema tadašnjim najavama glavnog tajnika ovo je vrijeme trebalo značiti povratak multilateralizma u međunarodnim odnosima, što bi automatski značilo i jačanje uloge UN-a. Ujedinjeni su narodi cijeli niz godina pod snažnim pritiskom zbog potrebe korjenitih reformi koje bi ne samo ojačale njihovu ulogu već i omogućile unutarnje promjene. No, je li se što i kako promijenilo?
Iako se o tome na East Riveru nerado govori, temeljita je reforma potrebna i u pogledu mirovnih misija u svijetu. UN-ovi vojnici na krizna područja često odlaze nedovoljno pripremljeni i nespremni obavljati sve zahtjevnije zadaće. Iako se svi slažu da su promjene potrebne, dogovor o tome tko će još odlučivati u Vijeću sigurnosti UN-a nije lako postići jer su posrijedi snažni interesi najmoćnijih članica.
Ujedinjeni su narodi stvoreni kako bi postavili i potom održavali kriterije o svemu, od ljudskih prava do terorizma, izazova klimatskih promjena, rješavanja kriza, ublažavanja posljedica siromaštva, poticanja razvoja… Zapravo, održavanje odnosa između Vijeća sigurnosti i Opće skupštine čini se kao kad pokušavate voditi kompaniju s petnaestoricom podijeljenih članova upravnog odbora i istodobno paziti na 192 dioničara čiji su odnosi takvi da u svakom trenutku mogu eskalirati u sukob širih razmjera. Kada se tomu nadoda cijeli niz agencija, komisija, programa, »menadžeriranje« UN-a uistinu je »vražji posao«. Osim toga, posao je glavnog tajnika da »u ime naroda«, kako mu to i nalaže Povelja, kontrolira i upozorava vlade, posebice velike sile, da održe dana obećanja. Uvjetno rečeno, pozicija je to nekog sekularnog pape.
Iako je uspio organizirati humanitarnu pomoć za Mianmar, Bana kritiziraju jer je pretih i da se prebrzo povlači, a pokušaj da se organizira značajna pomoć za nastradale u pakistanskim poplavama nije završio željenim rezultatom . Nakon prve svađe s despotom Mugabeom vrlo se brzo povukao, a trudio se i da se ne posvađa s Rusima.
U isto vrijeme, Ujedinjeni narodi nisu riješili krupne probleme, koje Ban Ki-moon sam nikako ne može otkloniti.
Formalno, UN je već desetljećima u reformama, ali se malo toga mijenja. I dalje djeluje prema nedemokratskom principu da o sudbini svih odlučuje samo njih pet. Ima mirovne snage koje su zabilježile više neuspjeha negoli uspjeha, a zemlje koje upravo na East Riveru imaju najveći utjecaj i koriste najefikasnije mehanizme moći, poput SAD-a i Velike Britanije, u pravilu ga ignoriraju kad god procijene da bi UN-ova reakcija bila prespora, preblaga ili suprotna njihovim interesima.
Velike zemlje, osobito SAD, živcira to što u Vijeću sigurnosti na svaku odluku veto mogu staviti Rusija ili Kina. Zbog toga zapadne zemlje ignoriraju UN kad je riječ o važnom strateškom interesu (poput Iraka), kada prijete opasnost veta i prespora reakcija (primjerice, napad NATO-a na SRJ). Tu su četiri zemlje – Njemačka, Brazil, Indija i Japan – koje su pokrenule inicijativu da se stalni sastav Vijeća sigurnosti proširi i na njih. O potrebi hitne rekonstrukcije tijela koje donosi obvezujuće odluke za sve zemlje članice govore svi, no nitko još nije dao konkretan prijedlog. Iako se svi slažu da su promjene potrebne, dogovor o tome tko će još odlučivati u Vijeću sigurnosti nije lako postići jer su posrijedi snažni interesi najmoćnijih članica.
UN-ov sustav očekuju temeljite reforme koje obuhvaćaju i mirovne misije. UN-ove mirovne operacije, posebice one što su djelovale pod takozvanim poglavljem 6. koje ne pretpostavlja agresivnu uporabu sile u očuvanju mira, oslanjale su se više na snagu moralnog uvjeravanja.
Ipak, dolaskom nove administracije u Bijelu kuću, UN bi se manje trebao baviti političkom raspravom o liberalizmu ili konzervativizmu, a više efikasnošću.
No, vrlo je upitno kada će reforme međunarodnoga birokratiziranog mastodonta uspjeti i hoće li biti volje za njihovu provedbu. Da su promjene nužne, svjedoči i podatak da iz Povelje UN-a iz 1945. godine još nije izbrisano spominjanje »neprijateljskih država«, što se odnosi na Njemačku i Japan. A upravo se te dvije zemlje kandidiraju za mjesto u stalnom članstvu Vijeća sigurnosti. Ban Ki-moon je u svom mandatu na pola puta. Nekako kao i UN.
Bruno Lopandić
v.d. Glavni urednik Vjesnika
English