Ana Marija Bešker: Globalno razoružanje: što se to nas uopće tiče?

Zagreb, 4. listopada 2010.

i što se/onda/ vojska/pita:/dokle sve i do kojeg ruba/produžava se naša borba/muževna ali lišena smisla/jer se vrti vječito/oko smrti. „Pobjednički pohod“, Josip Sever, 1969.

Danas, 4. listopada, počinje s radom, u okviru 65. redovnoga godišnjeg zasjedanja Opće skupštine UN i Prvi odbor Opće skupštine za razoružanje i međunarodnu sigurnost. Koincidencija je početka rada Prvog odbora s pisanjem ove kolumne slučajna. Nije slučajna koincidencija teme i stihova na vrhu teksta. I tema razoružanja, i genijalni pjesnik čiji su akordi nagovještavali nadolazeće povijesne lomove podjednako su nepoznati i nezanimljivi širokoj javnosti i političkim klasama. I pitanje im je zajedničko: dokle?

Prvi će odbor zasjedati do kraja listopada i usuglasiti, nakon uobičajenog diplomatskog nadmudrivanja i iscrpljivanja, nekoliko desetaka prijedloga rezolucija i odluka o najvažnijim pitanjima međunarodnog mira i sigurnosti. Kasnije će Opća skupština po n-ti put za redom apelirati na članice da prestanu gomilati konvencionalno oružje, da počnu proces nuklearnog razoružanja, da zaustave militarizaciju svemira, da… Ukratko, po n-ti put pozvat će članice na razboritost, političku odgovornost i ljudsku solidarnost u interesu sigurnijeg i boljeg svijeta.

Ako se to ponavlja iz godine u godinu, bez opipljivijeg efekta, možda je javnost u pravu kad ne haje za temu globalnog razoružanja? Ima, reći će mnogi, toliko neposrednijih i većih problema u svijetu i u našoj blizini. Potresi, poplave, ekološke katastrofe. Spor i bolan ekonomski oporavak. Političko posrtanje. Financijske metastaze. U nebo vapijuća socijalna nepravda.

Zbog specifična formata ove kolumne navest ću dva aspekta teme razoružanja zbog kojih ona zaslužuje našu punu pozornost. Neću pisati o razoružanju kao ključu mira i stabilnosti. O tome se čak i čuje dosta, naročito otkako su širenje nuklearnog oružja i rizik nuklearnog terorizma zauzeli visoka mjesta na sigurnosnoj skali vodećih sila. Aspekt koji je, po mojem mišljenju, posebno važan tiče se tijesne povezanosti razoružanja i razvoja. Drugi se aspekt odnosi na geopolitičku dinamiku koja uvjetuje procese razoružanja/naoružanja. Oba su aspekta neodvojiva. Zatvaraju začaran krug u kojem su se isprepleli početak i kraj, uzroci i posljedice.

Počnimo s odnosom između razoružanja i razvoja. I najravnodušniji među nama, vjerujem, suglasit će se (bar radi političke korektnosti) da je smanjivanje siromaštva i gladi globalni ljudski prioritet. Podsjetimo da je u UN prije deset godina sklopljeno globalno partnerstvo s ciljem suzbijanja globalnog siromaštva do 2015. Međutim, tzv. Milenijski razvojni ciljevi daleko su od ostvarenja, a globalna je ekonomska kriza još više usporila tempo njihove provedbe. Bogate zemlje reduciraju razvojnu pomoć i očekuje se da će se taj trend nastaviti. Na primjer, prije samo pet godina bile su obećale Africi pomoć od oko 60 milijarda dolara za 2010. Pomoć je ostala „kratka“ za 15 milijardi dolara. Tako se lani armiji od 1.4 milijarde ljudi koji žive na granici ili ispod granice siromaštva pridružilo novih 60 milijuna. Paradoksalno, nije više riječ samo o siromaštvu u supsaharskoj Africi ili južnoj i istočnoj Aziji. I u Mississipiju, jednoj od saveznih država najbogatije zemlje na svijetu, u siromaštvu danas živi jedan od četvero stanovnika.

Istovremeno, također lani, ta ista kriza i recesija ostavile su netaknutnom razinu globalnih izdataka za naoružavanje. Štoviše, globalni su se vojni troškovi u 2009. povećali za 6 posto u odnosu na 2008. i 49 posto u usporedbi s 2000.! Ukupna globalna vojna potrošnja iznosila je 1.531 milijardu dolara, od čega se više od polovice odnosi na SAD. Istovremeno, globalna je pomoć za razvoj – za nesretnike bez krova nad glavom, bez čiste vode, medicinske njege, škole i posla – iznosila manje od 0.3 posto te rekordne vojne potrošnje! Bila je i osamnaest puta manja od svote uložene u kupovinu oružja, koja je dosegla – također rekordnih – 385 milijarda dolara. Spomenimo da onih 15 milijardi dolara manjka za Afriku iz prethodnog paragafa odgovara cijeni samo sedam – od stotinjak u svijetu veoma traženih – najsofisticiranijih B-2 bombardera.

Čak i ako apstrahiramo moralnu dimenziju vojne potrošnje, ostaju političke i sigurnosne posljedice tog opasnog trenda i opasne disproporcije. U okolnostima povijesne recesije, ali i globalne osvještenosti o nejednakosti i nepravdi ljudske sudbine – na koju stalno upozorava Zbigniew Brzezinski kao na jedan od najznačajnijih fenomena našeg vremena – bijeda, beznađe, frustracija i gnjev korak su do socijalne i političke nestabilnosti, pobune, nasilja i ekstremizma svake vrste.

U cjelini, višegodišnje rastuće naoružavanje u svijetu, usprkos deklarativnoj predanosti većine članica UN razoružanju, podsjeća na ono što je Barbara Tuchman davno nazvala “maršem ludosti”. Njezina rezignirana metafora upućuje na nepovoljnu geopolitičku dinamiku, koja je u korijenu situacije o kojoj govorimo. Upravo je Prvi odbor najprecizniji barometar te dinamike. Kakva je ta dinamika danas? Činjenica je da se međunarodni odnosi već dva desetljeća nalaze u fazi svojevrsne permanentne tranzicije. Još je 2001. Harold James uočio da su brze i radikalne promjene u svim sferama života – u kombinaciji s globalno sve interaktivnijim svijetom – duboko destabilizirale sve međunarodne odnose i sve društvene sustave. Ni vodeće sile, ni međunarodne organizacije, ni druge države i društva nemaju odgovore na tu novovjeku političko-društvenu revoluciju. Zato je sadašnja, nova, geopolitička konstelacija – s kineskim gigantom koji je na velika vrata definitivno stupio na svjetsku scenu u jeku financijske krize i ekonomske recesije – veoma fluidna, a međunarodni razvoj neizvjestan i nepredvidljiv.

Priroda je našeg policentričnog svijeta komplicirana i nestabilna. Mada globalne prijetnje upućuju više nego ikad do sada na potrebu novog globalnog partnerstva na bazi zajedništva interesa i odgovornosti, naročito u području meĎunarodne sigurnosti i svjetske ekonomske konsolidacije, konsenzus se nalazi teško, najčešće samo u slučaju krajnje nužde (kao što se pokazalo u slučaju dogovora G20 krajem 2008.). Naravno, dvije su megasile, SAD i Kina, kao i drugi stari i novi svjetski akteri pupčano vezani financijskim i ekonomskim interesima. Međutim, nepovjerenje je među njima veliko, a njihov konzervativni strateški protekcionizam jači od kolektivnih interesa. O dimenzijama globalnog strateškog angsta svjedoče gotovo nepromijenjene sigurnosne strategije vodećih sila, očuvanje nuklearnih doktrina s nuklearnim arsenalom dostatnim za 150.000 Hirošima (i zalihama obogaćenog urana dovoljnim za gotovo isto toliko nuklearnog oružja), i, svakako, rast vojne potrošnje, proizvodnje i trgovine oružjem, te stagnacija razoružanja.

U našem vremenu velikih i raznih deficita, na žalost, deficit Jamesovih “racionalno zasnovanih vizija i politika”, državničke mudrosti, političke hrabrosti i liderstva jedan je od najtežih. “Impotencija razuma u postupcima vlada”, napisala je Barbara Tuchman, nepovoljno “utječe na sve što joj je na dohvatu – na građane, društvo, civilizacije”. Na kontrolu oružja i razoružanje, u prvom redu. To objašnjava trendove i procese kojima svjedočimo već više od desetljeća.

Doduše, nije sve beznadno. Ponekad se događaju neki mali pomaci, iako je često njihov nastavak upitan. Ima i mudrih, posvećenih političara, zemalja, koalicija zemalja, nevladinih organizacija i aktivista koji se uporno i kreativno zalažu za razoružanje kao preduvjet sigurnije i prosperitetnije budućnosti čovječanstva. Izvanredno je važno podržati njihove napore i priključiti se njihovim akcijama.

I, konačno – zar ne? – postoji uvijek mogućnost da se i javnost probudi, i zapita i samu sebe, i svoju političku klasu: dokle? To se odnosi i na nas. Probuditi bismo se morali svi mi. Mi, građani ove zemlje, ali i mi, građani jednog i jedinstvenog svijeta. U svemu tome i Hrvatsko društvo za UN moglo bi odigrati korisnu ulogu. Kraj probuđene, politički i socijalno osviještene i angažirane javnosti – naše i drugih zemalja – sadašnje političke karavane sigurno ne bi prolazile baš tako nesmetano kao što prolaze danas.

Ana Marija Bešker, bivša veleposlanica RH; karijerni diplomat; službovala u Pragu, Londonu, Washingtonu, Beču i Kopenhagenu; članica Savjeta Predsjednika Republike za vanjsku politiku i međunarodne odnose.

Posted in Kolumne.