Dr. sc. Mario Nobilo: Koncept suverenosti za 21. stoljeće

Od izbijanja jugoslavenske krize prije 20 godina i važne uloge mirovnih snaga, Vijeća sigurnosti i agencija UN u razrješenju krize na prostoru bivše Jugoslavije, međunarodni odnosi su se bitno promijenili. U to vrijeme međunarodna zajednica nije bila spremna za krizu takvih razmjera na europskom tlu. Raspadom multietničkih federacija komunističkog predznaka u Istočnoj Europi stvoren je vakuum moći na europskom prostoru koji je dodatno doprinio političkoj tektonici u svijetu, traženju „novog svjetskog poretka“, širenju NATO-a i EU na istok i jug Europe, te nastajanju istinskog multi-polarnog svijeta.

Ova je kriza pokazala svu slabost i dotrajalost tadašnjih međunarodnih instrumenata upravljanja krizama, posebno mandata Plavih šljemova UN. Ali istovremeno, na prostoru bivše Jugoslavije a posebno u Hrvatskoj, kroz različite mandate UN (UNPROFOR, UNCRO, UNTAES, UNMOP), došlo je i do značajne evolucije koncepta UN mirovnih operacija. Prije svega promjeni njihove filozofije, metoda djelovanja i slojevitosti. Od „ciparskog“ modela mirovnih snaga koji razdvaja sukobljene snage na jednoj liniji, UN mandati su danas evoluirali u aktivne i sveobuhvatne operacije, s jasno definiranim konačnim ciljem i kombinirani sa ostalim diplomatskim i razvojnim dimenzijama koje pružaju UN agencije, regionalne organizacije ili drugi akteri u kriznim žarištima. Osim bolje koordinacije međunarodnih napora današnji mandati mirovnih snaga UN-a u velikoj su mjeri usmjereni na post-konfliktno razdoblje izgradnje institucija, regionalnu stabilizaciju i pomirenje, interakciju s civilnim društvom i drugim međunarodnim akterima u kriznom tj. post-kriznom području.

Temeljem našeg iskustva režimi sankcija koje uvodi VS također je doživio dubinsku promjenu. Sankcije, koje su postale sve više kirurške, usmjerene protiv pojedinaca i režima, kako bi što više poštedili šire stanovništvo i postigli definirane ciljeve. Sankcijski režimi se danas uspješnije primjenjuju, kontroliraju i koordiniraju sa sličnim mjerama regionalnih organizacija i država. Na tom području razvila se cijela nova međunarodna legislativa, kodeksi ponašanja i oblici međusobnog informiranja.

Kriza na prostoru bivše Jugoslavije dovela je i do snažnog jačanja multilateralizma i jačanja međunarodnog prava uopće. Posebno se razvilo međunarodno krivično pravo, najprije djelovanjem ad hoc tribunala za bivšu Jugoslaviju (i Ruandu), a kasnije i institucionaliziranjem Međunarodnog krivičnog suda (ICC). Snažno se razvilo i pravo međunarodne zajednice da intervenira u slučajevima humanitarnih katastrofa, genocida, urušavanja država ili protiv međunarodno izoliranih država. Nakon iračkog iskustva intervencije „koalicije voljnih“ narasla je i potreba da se bilo kakav intervencionizam regionalnih organizacija ili skupine država sankcionira kroz VS.

Ako bi danas ocjenjivali pozitivne strane takve evolucije politike i metoda djelovanja UN-a na našim prostorima onda možemo reći da preventivna akcija, izgradnja mjera povjerenja i postkonfliktna rehabilitacija zaslužuju najbolje ocjene. Da bi te nove metode djelovanja UN-a u kriznim žarištima ubuduće bile još uspješnije potrebno je imati unaprijed jasno definirane: „konačnu igru“; cjelovitost pristupa; poštivanje međunarodnog prava; regionalno vlasništvo; te individualnu umjesto kolektivne odgovornosti. Ključne riječi u tom novom pristupu UN-a kriznim žarištima su: pravo na intervenciju, preventivna akcija, sinergija međunarodnih aktora, sankcije, međunarodna krivična odgovornost, politička uvjetovanost, post-konfliktna rehabilitacija, ljudska prava, razvojna pomoć, mjere za jačanje povjerenja i kontrola naoružanja.

Osamnaest godina od primanja RH u UN, naša je zemlja akumulirala jedinstveno iskustvo u transformaciji instrumenata djelovanja UN-a u kriznim žarištima, koje aktivno razmjenjuje s drugim partnerima u brojnim mirovnim operacijama, diplomatskim naporima za reformu UN sustava i u stabilizaciji kriznih žarišta a posebno Jugoistočnoj Euorpe.

U tom procesu, najzanimljivije promjene koje su se dogodile u međunarodnim odnosima, uz spomenutu multipolarnost svijeta, je post-moderni koncept suvereniteta za novi milenijum. Tradicionalni koncept suvereniteta i nemiješanje u unutarnje poslove država sve se više zamjenjuje sa međuzavisnosti država, prenošenjem dijela suvereniteta na međunarodne organizacije te jačanjem međunarodnog prava i obveza. Nacija-država je još uvijek glavni subjekt međunarodnih odnosa i to će ostati. Ipak, očuvanje nacionalnog suvereniteta sve je manje usmjereno na čuvanje granica a sve više u ovladavanje procesima oko nas. Post-moderne države mogu lakše zadovoljiti interese svoje suverenosti, razvoja, identiteta i sigurnosti kroz vanjsku integraciju i umreženost tj. delegiranje dijela suverenosti na međunarodne odnosno regionalne organizacije. Riječju, moderni suverenitet je više evoluirajući nego erodirajući, prividno manje postaje više.

Prividno paradoksalna suprotnost procesu globalne integracije je politička fragmentacija odnosno raspad složenih država i rast broja novih suverenih država. Ali to samo potvrđuje trend da narodi teže državotvornosti kako bi svoj identitet ravnopravno umrežili u sve međuzavisniji svijet.

Na planu međunarodne sigurnosti moderni koncept suvereniteta je još više postao transparentan. Ranija dominantna doktrina sigurnosti država oslanjala se na individualni i kolektivnu vojnu snagu usmjerenu protiv regionalnog rivala ili bloka te tajne saveze i špijunažu. Današnje ugroze sigurnosti definirane kao „meke prijetnje“ koje ugrožavaju društva iznutra kroz terorizam, kriminal, energetsku nesigurnost, ekološke opasnosti itd. Zato su i odgovori na te izazove danas složeniji i zahtijevaju mnogo više transparentne interakcije, a ponajviše jačanja demokratskih institucija, zaštite ljudskih i individualnih prava i ukupni ekonomski i socijalni razvoj. I vladavinu prava iznad svega. Koncept cjelovite sigurnosti danas uključuje rastuću međunarodnu obavještajnu, vojnu i razvojnu suradnju u suzbijanju unutrašnjih i vanjskih elemenata nestabilnosti.

Sljedeće dinamično polje razvoja modernog koncepta suverenosti je područje ljudskih prava, kolektivnih i individualnih. Međunarodna zajednica je sve spremni9ja izvršiti pritisak i izolirati zemlje koje krše međunarodno humanitarno pravo i ljudska prava općenito. Puna participacija bilo koje zemlje u mozaiku međunarodnih odnosa uvjetovana je formalnim prihvaćanjem niza međunarodnih konvencija, normi i standarda ponašanja koje nadziru brojni međunarodni vladini i nevladini mehanizmi. Klinička slika svake zemlje pa i razina ostvarivanja pune suverenosti u velikoj mjeri ovisi o stanju ljudskih prava u svakoj od njih. Smatra se da su kolektivna i individualna prava temelji unutarnje i vanjske stabilnosti svake zemlje. Iako države i međunarodne organizacije i dalje ostaju glavni subjekti međunarodnih odnosa, zbog važnosti područja ljudskih prava sve su utjecajnije i nevladine organizacije u međunarodnom životu.

Uzlazni trend jačanja međunarodnog prava, posebno kroz UN sustav, je također ohrabrujući. To se najviše vidi kroz rastući broj međunarodnih instrumenata koje ratificiraju nacionalni parlamenti kao i sve snažniju međuvladinih i nevladinih međunarodnih organizacija. Regulacija uzajamnih odnosa država ne odnosi se samo na područje sigurnosti, sukcesije prava i obveza, zaštite vlasništva i investicija nego sve više zadire u univerzalna prava ugroženosti manjinskih grupa, očuvanja bio-raznolikosti ekologije, kvalitete života itd.

Rastuća složenost međunarodnih odnosa najviše se prelama kroz UN sistem. U globaliziranom svijetu, potreba za standardizacijom ponašanja, definiranje pravila igre i procedura, makro i mikro regulacija različitih svera života postaje dominantan oblik međunarodnog ponašanja. Glomazan sistem kao što je UN ima ugrađenu tromost na potrebe brzih reformi koje zahtijeva moderno doba. Način postizanja suglasja i odlučivanja u UN sistemu iznimno je složen i reflektira sve kontradikcije modernog doba. Ipak, bez svih tih konferencija, konvencija, rezolucija i međunarodnih sporazuma teško je zamisliti funkcioniranje današnjeg svijeta. Primjerice, tisuće aviona koji su stalno u zraku lete po određenim međunarodnim propisima, jednako kao što to čine i stotine tisuća brodova na morima i milijuni kopnenih vozila. Pratiti takav razvoj međunarodnih odnosa kroz UN sistem postaje tim teže što je svijet postao istinski međuzavisan i multipolaran. Ali ta multipolarnost i međuzavisnost snaži nadu da je moguće razriješiti temeljnu dilemu međunarodnih odnosa: ujednačavanje razvoja i stabilnosti u svim dijelovima svijeta.

dr.sc. Mario Nobilo, ravnatelj Uprave za multilateralne poslove MVPEI

Posted in Kolumne.