Ranko Vilović, veleposlanik pri Stalnoj misiji Republike Hrvatske pri UN-u, New York: Što nakon uspostave mira?

Ujedinjeni narodi, utemeljeni na idejama nastalim tokom Drugog Svjetskog rata, a stvoreni neposredno po njegovom okončanju, imaju prvenstvenu zadaću očuvati svjetski mir. I danas, nakon 65 godina, podijeljena su mišljenja koliko su u tome i uspjeli. Neosporno je da je izbjegnut sukob svjetskih razmjera, ali je isto tako točno da niti jedan dan nakon završetka najkrvavijeg od svih dosadašnjih ratova nije protekao bez oružanog sukoba, bilo regionalnog, lokalnog ili unutardžavnog. Radi provedbe ove osnovne zadaće UN-a stvoreni su razni mehanizmi, od kojih svakako valja izdvojiti mirovne operacije. Od one prve, na Golanu 1948. godine do danas, bilo ih je 63, dok ih se trenutno odvija 16, uz angažman gotovo 124 tisuće vojnika, policajaca i civilnih stručnjaka. Ipak, vremenom se priroda sukoba značajno mijenjala pa je onih međudržavnih bivalo sve manje, a onih unutar pojedinih država sve više. Sukladno tome, trebalo je prilagoditi i „mirovnu arhitekturu“ UN-a.

Ujedinjeni narodi nemaju mogućnost vojnog nametanja mira (peace making), ali imaju mogućnost njegovog održanja nakon što se mir uspostavi (peace keeping). Mirovne misije koje se uspostavljaju u tu svrhu trebale bi imati precizno određene mandate, koji se ustanovljuju rezolucijama Vijeća sigurnosti. Ti su mandati, međutim, nerijetko bili prilično ograničeni, pa osim pukog razmještaja „plavih kaciga“ nisu bile predviđene druge aktivnosti. Stoga je bilo slučajeva da bi se po odlasku mirovne misije sukobi obnovili.

Slijedom toga, došlo se do zaključka kako za uspostavu trajnog, ili barem održivog mira nije dovoljan samo razmještaj trupa, nego i svekoliki razvoj dotične zemlje (ili zemalja). U pravilu se radi o dijelovima svijeta ili državama u kojima istovremeno koegzistira nekoliko uvjeta za izbijanje sukoba: nerazvijene ili slabe državne institucije (uključujući vojsku i policiju), slabi ili gotovo nepostojeći upravni kapaciteti, nerazvijeno sudstvo i zatvorski sustav, izrazito siromaštvo, visoka nezaposlenost, etnička, plemenska ili vjerska mržnja, izražena korupcija, problemi vezani uz demobilizaciju bivših boraca i njihovu reintegraciju u društvo, slabe obrazovne mogućnosti, itd. Više je nego jasno da bez rješavanja navedenih problema, koji leže u samoj osnovi svakog sukoba, ni postignuti mir neće biti održiv. Upravo imajući u vidu sve navedeno, prišlo se novom konceptu izgradnje mira (peace building).

Izgradnja mira podrazumijeva pokušaj sveobuhvatnog ovladavanja upravo navedenim problemima. Naravno da Ujedinjeni narodi ne mogu sami resursima kojima raspolažu učiniti puno, ali mogu osmisliti i ujediniti glavne pravce potrebnog djelovanja te, osobito, posredovati u pronalaženju materijalnih i drugih izvora za njihovu punu provedbu. Upravo s tom svrhom, u cilju objedinjavanja i koordinacije opisanih aktivnosti, Opća skupština i Vijeće sigurnosti istodobno usvojenim istovjetnim rezolucijama osnovali su 20. prosinca 2005. godine Komisiju za izgradnju mira (Peace Building Commission – PBC). Komisiju čini 31 država, izabranih na vrijeme od 2 godine i to 7 iz Opće skupštine, 7 iz Vijeća sigurnosti, 7 iz ECOSOC-a, 5 najvećih financijskih kontributora i 5 najvećih davatelja mirovnih snaga. Stalne članice Vijeća sigurnosti ujedno su i članice Komisije za izgradnju mira. Republika Hrvatska bila je članicom Komisije u njezinom prvom sastavu 2006/2007. godine, izabrana na listi Opće skupštine, natječući se za to mjesto s Bosnom i Hercegovinom.

Glavni zadaci Komisije svakako su koordinacija svih aktivnosti koje vode izgradnji mira, s posebnim naglaskom na osiguranje predvidljivih resursa za oporavak zemlje, ali i sustavnih srednjoročnih i dugoročnih investicija, kao i uspostavu sveobuhvatne strategije za postizanje trajnog mira. S obzirom na jasan uvid u značajne financijske implikacije aktivnosti usmjerenih na izgradnju mira, nedugo nakon osnivanja Komisije, Glavni tajnik UN-a je, djelujući po pozivu koji su mu uputili Opća skupština i Vijeće sigurnosti u ranije spomenutim istodobno usvojenim identičnim rezolucijama, 2006. godine osnovao Fond za izgradnju mira (Peace Building Fund – PBF). Glavna zadaća Fonda je financiranje trenutnih potreba u procesu izgradnje mira država netom izašlih iz oružanog sukoba u vrijeme kada im ostali financijski resursi obično nisu dostupni. Od prvotno planiranih 250 milijuna USD, do sada je prikupljeno 342 milijuna , što svjedoči o interesu međunarodne zajednice, ali i o uspješnosti samog projekta. Konačno, za administrativnu i tehničku pomoć u provedbi aktivnosti Komisije osnovan je Ured za podršku izgradnji mira (Peace-Building Support Office – PBSO), kao neka vrsta njezinog tajništva. Na ovaj su način postavljeni temelji UN-ove arhitekture za izgradnju mira.

Komisija je svoj rad započela u dvjema zemljama u kojima je nedugo prije toga uspostavljen mir, a procijenjeno je da imaju mogućnost njegovog održanja i ukupnog razvoja, te da im je na tom putu potrebna pomoć. Tako su se na agendi Komisije 2006. godine našli Burundi i Sierra Leone. Godinu dana kasnije pridodana im je Gvineja Bisau, 2008. godine Srednjoafrička Republika, a u rujnu 2010. godine i Liberija. Unutar PBC-a uspostavljeni su konkretni mehanizmi koordinacije aktivnosti (country specific configuration), kroz koje se odvija većina poslova vezanih uz pojedinu zemlju, i koji obuhvaća čitav niz mjerodavnih čimbenika, uključujući Međunarodni monetrani fond i Svjetsku banku. Jedna od članica PBC-a određena je kao vodeća u ovom procesu (lead country), što je uloga koju danas za Burundi obavlja Švicarska, za Sierra Leone Kanada, za Gvineju Bisau Brazil, za Srednjoafričku Republiku Belgija, a za Liberiju Jordan.

Posebno pitanje unutar žive rasprave o arhitekturi UN-a za izgradnju mira i rad Komisije predstavlja odnos PBC-a prema ostalim dijelovima Ujedinjenih naroda. Osobito se otvara pitanje odnosa PBC-a i njezinih tvoraca Opće skupštine i Vijeća sigurnosti. Ko-facilitatori revizijskog procesa arhitekture za izgradnju mira, stalni predstavnici Irske, Južnoafričke Republike i Meksika pri UN-u, koji je proveden tokom 2010. godine, taj su odnos opisali na sljedeći način: PBC treba kvalitetom svoga doprinosa izboriti vlastiti prostor unutar UN-a, pri čemu njezini tvorci, a posebice Vijeće sigurnosti, trebaju, vodeći računa o temeljnim ciljevima Organizacije, ustupiti taj prostor, odnosno trebaju omogućiti Komisiji da vlastitim savjetom doprinese kvalitetnijem ispunjavanju zadaća navedenih tijela, primjerice prigodom pripreme mandata mirovnih misija o kojima odlučuje Vijeće. U svojem nedavno objavljenom izvješću, koje je dobilo najviše ocjene gotovo svih članica UN-a, ko-facilitatori su detaljno analizirali dosadašnji rad Komisije, kao i izazove koji se nalaze pred njom. Ko-facilitatori su također iznijeli čitav niz preporuka za unapređenje rada Komisije i sada je na cjelokupnom članstvu UN-a da na odgovarajući način, nošen obnovljenim entuzijazmom za izgradnju mira potaknutim revizijskim procesom, pokuša primijeniti navedene proporuke i uspostaviti novu ravnotežu unutar UN-a u ovom ključnom pitanju.

Nesumnjivo, tokom protekle četiri godine Komisija je u određenoj mjeri uspjela ostvariti ciljeve radi kojih je osnovana i nametnuti se kao važan dio arhitekture za izgradnju mira UN-a (UN peace building architecture). Ipak, i dalje temeljni zadatak Komisije ostaje unapređenje suradnje s ostalim čimbenicima uključenim u izgradnju mira, te poboljšanje radnih metoda radi osnaživanja učinkovitosti i stvarnog utjecaja Komisije na terenu.

Republika Hrvatska izuzetno je zainteresirana za rad Komisije. Naša zemlja ima, nažalost, svojih vlastitih iskustava iz Domovinskog rata i poraća. Istaknimo samo uspješnu UN-ovu misiju u Istočnoj Slavoniji (UNTAES), koja je djelovala upravo u razdoblju mirne reintegracije, dakle po okončanju sukoba, provodeći u najvećoj mjeri upravo ciljeve svojstvene izgradnji mira. Stoga nam rad i djelovanje Komisije za izgradnju mira nisu samo bliski, nego naša iskustva kao države, ali i kao pojedinaca koji su djelovali u tom procesu, predstavljaju znatnu dodanu vrijednost kojom Republika Hrvatska može pridonijeti radu Komisije. Dodajmo tome i naše nedavno završeno dvogodišnje članstvo u Vijeću sigurnosti, što nas dodatno kvalificira za rad na pitanjima izgradnje mira. U skladu s navedenim, logičan je i jasan interes RH za članstvom u Komisiji, slijedom čega je i istaknuta naša kandidatura za razdoblje 2012/2013. godine. Dosljedno tomu, rad na problematici izgradnje mira svakako će biti jedan od prioriteta našeg djelovanja u Ujedinjenim narodima u idućim godinama, osobito ako se u izgradnju mira u državama na agendi Komisije uključe i naši gospodarski subjekti, naravno na obostranu korist.

Ranko Vilović, veleposlanik pri Stalnoj misiji Republike Hrvatske pri UN-u, New York

Posted in Kolumne.