Joško Klisović, predsjednik Hrvatsko društva za Ujedinjene narode: Je li cijena članstva u UN-u neopravdano visoka: Hrvatska perspektiva

Kada smo prije 19 godina čekali preporuku Vijeća sigurnosti UN-a te potom odluku Opće skupštine o primanju Hrvatske u tu globalnu međunarodnu organizaciju, nismo se niti na tren pomišljali opterećivati pitanjima poput „Je li UN učinkovita organizacija koja je sposobna odgovoriti zahtjevima današnjeg vremena?“, „Je li UN uopće potreban u današnjem svijetu?“ „Želimo li članstvom u toj organizaciji dati legitimitet njezinim dosadašnjim neuspjesima i primjeni dvostrukih standarda u nekim slučajevima?“ ili „Zašto je potrebno financirati toliku svjetsku birokraciju“. Znali smo da će pozitivnim odlukama navedenih tijela UN udahnuti život našoj novostečenoj državnosti.[1] Znali smo da samo tako Hrvatska može preživjeti i nadvladati sve nevolje koje su je nepodnošljivo pritiskale kao posljedice brutalnog rata koji je bjesnio u našoj domovini. Znali smo da ćemo tadašnju neizvjesnost vlastitog održanja zamijeniti izvjesnošću građenja nove i ljepše budućnosti. A to nam je tada, kao i sada, bilo najvažnije.

Vjerovali smo da će nam UN i njegove agencije otvoriti vrata prema sretnijoj budućnosti zaustavljanjem granatiranja gradova, ubijanja ljudi, zbrinjavanjem izbjeglih i prognanih iz naše zemlje i susjedne nam BiH. Sa zebnjom smo pratili rasprave u Vijeću sigurnosti i Općoj skupštini o našoj sadašnjosti i budućnosti. Upijali smo svaku informaciju o stanju na terenu. Ljutili smo se što međunarodna zajednica i UN ne djeluju brže i učinkovitije. Prezirali smo one koji na našu bolnu stvarnost gledaju kao na reality show, kao na nešto okrutno ali daleko i bez dodira s njihovim životima. Željeli smo da shvate da se ovdje ne radi o natjecateljima željnih dokazivanja, zabave, slave i popularnosti, već ljudima uhvaćenim u vrtlog zbivanja jednog vremena koji u njemu nastoje preživjeti. Sudbine su se mijenjale brzinom treptaja oka, opasnosti su bile stvarne i smrtonosne, budućnost neizvjesna. Vremena da se ludilo zaustavi bilo je malo. Željeli smo brzu i odlučnu akciju UN-a koja će preokrenuti stvari. Akciju koja će dati priliku miru i ljepoti života.

Premda ne tako brzo i odlučno kako smo željeli, ipak dočekali aktivnosti UN-a koje su udarile temelje našim nadanjima i boljoj budućnosti svih naših građana. Dočekali smo UN-ove mirovne operacije koje su nam pomogle zaustaviti rat i zločine te uspostaviti ustavni poredak Republike Hrvatske na cijelom njezinom državnom teritoriju. Dočekali smo rezoluciju Opće skupštine UN-a o situaciji na okupiranim područjima Hrvatske (A/RES/49/43), kao prvu potvrdu agresije na našu državu te mišljenja Arbitražne komisije UN-ove Konferencije o bivšoj SFRJ, kao stručnu potvrdu naših stajališta o raspadu bivše države i jednakopravnosti svih njezinih šest slijednica. Dočekali smo uvođenje sankcija protiv države koja je započela rat te izvođenje pred lice pravde njezinog političkog vrha koji je upravljao oružanim napadima na našu zemlju[2]. Dočekali smo UN-ove agencije koje su nam pomagale u saniranju gospodarskih i društvenih posljedica rata na okupiranim područjima.

Hrvatska je potom uspjela biti članicom pa i predsjedati jednim od glavnih UN-ovih organa (ECOSOC). Sjećamo se osjećaja ponosa zbog priznanja naših vrijednosti i zrelosti kada smo izabrani i u Vijeće sigurnosti, Komisiju za ljudska prava, Komisiju za izgradnju mira i druga tijela. Pamtimo i kada smo umjesto primatelja postali davatelji pripadnika UN-ovih mirovnih operacija kojima se osiguravao mir i spašavali ljudski životi širom svijeta. Nesebično smo dijelili svoja iskustva iz krize u bivšoj SFRJ i aktivno djelovali na rješavanju sličnih kriza kojima se UN bavio. UN nas je u tome prihvaćao i poticao dajući nam prostora da dodatno profiliramo svoju zemlju u međunarodnoj zajednici.

Da je UN učinio samo toliko za Hrvatsku, u percepciji i razmišljanjima njezinih građana zaslužio je da ga poštujemo i promičemo. Kroz svojih 19 godina interakcije s UN-om, Hrvatska je obranila svoju državnost, osigurala uvjete za svoj sveukupni razvoj i budućnost te postala uvažena članica međunarodne zajednice. Da UN nije bio sposoban odgovoriti na izazove kada nam je bilo najteže, vjerojatno niti Hrvatske danas ne bi bilo ovakve u kakvoj živimo. Da je moglo još i bolje, vjerojatno je, ali okolnosti u kojima se djelovalo nisu bile idealne, kao niti svijet u kojem živimo. No, u idealnom svijetu mlada Hrvatska i njezini građani ne bi se suočavali sa zločinom i prijetnjom svoga opstanka.

U svijetu u kojem vladaju interesi, posebice onih koji ih mogu i mimo volje drugih nametnuti, UN se postavlja kao brana (nesavršena, ali globalno jedina), koja štiti sve one koji snagom svog oružja, ekonomije ili političke moći ne mogu zaštititi svoja elementarna prava ili ostvariti svoje legitimne ciljeve. Jedino se u UN-u može dobiti legitimitet za jednostrano ili zajedničko djelovanje izvan vlastitih granica, a Povelja daje Organizaciji pravo da poduzima mjere za očuvanje mira i sigurnosti u svijetu i mimo volje države protiv koje se mjere poduzimaju (članak 2. Povelje UN-a).

Koliko će UN biti savršen ili nesavršen, učinkovit ili neučinkovit, relevantan ili nerelevantan, skupa ili opravdana investicija, ovisi o državama koje ga čine. One daju mjeru njegovog djelovanja i određuju što on u svakodnevnom životu stvarno jest. One su te koje dozvoljavaju ili opstruiraju (otvoreno ili prikriveno) provedbu duha i slova UN-ovih odluka. Istina, neke od njih imaju više ili manje utjecaja na Organizaciju ovisno o svome stalnom ili nestalnom članstvu u ključnim UN-ovim tijelima gdje se donose odluke te dogovara njihova provedba. Svaka nesavršenost u strukturi i ovlastima UN-ovih organa odraz je nesavršenosti i realnosti u odnosima između država te je cijena koju smo spremni platiti dok UN ispunjava minimalno prihvatljivu razinu svrhe zbog koje je osnovan.

A UN je nastao na ideji stvaranja sustava koji će osigurati mir i sigurnost u svijetu. Koliko je ta ideja utopija ili vrijedna truda i vremena ovisi o svima nama. U svakom slučaju neodgovorno je sjediti skrštenih ruku. UN nam desetljećima daje okvir za djelovanje. Za sada bolji još nismo osmislili. Da li ćemo se i dalje iscrpljivati s pitanjima „Treba li nam UN?“ ili ćemo djelovati u okvirima postojećeg i mogućeg u obrani svjetskog mira i sigurnosti te stvaranja uvjeta za pristojan život ljudi na ovoj planeti – na nama je da odlučimo. Hrvatski primjer pokazuje koliko UN može dati jednoj državi te koliko mu ona može uzvratiti u obrani i provedbi njegovih ciljeva i načela. Cijena koju pri tome svakodnevno plaćamo zbog njegove nesavršenosti trošak je police osiguranja koje se ne bismo smjeli odreći dokle god postoji rizik ugrožavanja mira i sigurnosti te kršenja ljudskih prava u bilo kojem dijelu ovako globaliziranog svijeta.

Joško Klisović

Predsjednik Hrvatsko društva za Ujedinjene narode

Posted in Kolumne.