Predsjednik HDUN-a prof.dr.sc. Davorin Lapaš: Ujedinjeni narodi i „civilno društvo“

Prije više godina, još kao docent, dobio sam priliku predavati o Ujedinjenim narodima na jednome poslijediplomskom studiju. Vjerujući kako sam se za predavanje sasvim dobro pripremio, započeo sam svoju priču otprilike riječima: „Danas ćemo govoriti o najznačajnijoj međunarodnoj organizaciji – Ujedinjenim narodima.“ Na moje zaprepaštenje, već je ta moja prva, posve bezazlena rečenica među studentima izazvala pravu buru pitanja: „Zašto bi baš Ujedinjeni narodi bili „najznačajnija međunarodna organizacija“? Zašto to ne bi bio UNESCO, Svjetska zdravstvena organizacija ili neka druga od specijaliziranih ustanova UN-a? Nije li u prošlosti bilo i važnijih međunarodnih organizacija koje su utrle put današnjim Ujedinjenim narodima…?“ U tom trenutku nisam toliko osjetio nesigurnost pred svojim auditorijem koliko pred samim sobom pitajući se: vjerujem li doista u to što sam rekao ili sam se tek poslužio nekom floskulom o kojoj nikad ranije nisam ni razmišljao. Pa ipak, ostao sam pri svojoj tvrdnji, tada možda po prvi puta doista shvativši što Ujedinjene narode čini najznačajnijom međunarodnom organizacijom ne samo danas, već uopće. Nije to univerzalni karakter njihova članstva – pa i Liga naroda okupljala je države sa svih kontinenata. Nije to niti brojnost njihovih članova – pa i neke druge međunarodne organizacije u prošlosti kao i danas okupile su većinu država svijeta u svome članstvu. Nije to, dakako, ni sustav kolektivne sigurnosti predviđen Poveljom – takav su sustav poznavale još i starogrčke amfiktionije, a i danas u NATO-u on djeluje, barem u očekivanjima država članica, daleko uvjerljivije nego u „poroznoj“ Glavi VII. Povelje UN-a. No, ono što Ujedinjene narode čini jedinstvenim postignućem u povijesti međunarodnih odnosa jest njihov značaj središta u rješavanju takoreći svih pitanja od značaja za međunarodnu zajednicu, s temeljem prvenstveno u spoznaji o tome da međunarodni mir, kojemu je međunarodna zajednica stoljećima težila, nije samo odsustvo rata, baš kao što, reći će Svjetska zdravstvena organizacija, ni zdravlje nije tek odsustvo bolesti. Put do međunarodnog mira i sigurnosti vodi kroz suradnju, ali ne samo među državama, već i među narodima, a ponajprije među pojedincima.

Plemeniti ciljevi s početka Povelje Ujedinjenih naroda u svojem su ostvarenju danas daleko više upućeni na izravne veze ne samo entuzijastičnih, već i stručnih pojedinaca preko državnih granica, nego što su, kao nekada, bili prepušteni tek odnosima između država. Tako, primjerice, očuvanju okoliša i najpredaniji diplomat teško da će o stakleničkim plinovima ili ugroženim vrstama morskih sisavaca znati više od nevladinih udruga znanstvenika koji svoja znanja i iskustva svakodnevno razmjenjuju i unaprjeđuju neposrednom suradnjom u suvremenom komunikacijski i uopće tehnološki sve povezanijem svijetu.

Ujedinjeni narodi takav su razvoj prepoznali još od samog svog osnutka utvrdivši okvir institucionalizacije suradnje s „civilnim društvom“ već u samoj Povelji – u njezinu članku 71. Taj je članak predvidio tzv. savjetodavni status nevladinih organizacija pri Ekonomskom i socijalnom vijeću UN-a – dakle jednom od glavnih organa Organizacije s primarnom zadaćom da povezuje Ujedinjene narode s takoreći svakim sudionikom međunarodnih odnosa koji naš svijet može učiniti boljim i sigurnijim mjestom, ne samo za države, već i za ljude. Spomenuti je članak Povelje, stoga, značajan ne samo zato što je po prvi puta u međunarodno pravo uveo pojam „međunarodnih nevladinih organizacija“ kao jedinstvene kategorije, već i zato što je postavio formalni okvir za uređenje položaja tih organizacija u Ujedinjenim narodima, time posredno i šire priznajući nevladine organizacije kao sudionike međunarodnih, pa i međunarodnopravnih odnosa.

Kako je spomenuta odredba Povelje bila zamišljena tek kao okvirna, potreba njezine detaljnije razrade javila se već prve godine postojanja Ujedinjenih naroda. Odmah nakon formiranja Ekonomskog i socijalnog vijeća, Opća skupština dala mu je u zadatak da što je moguće prije usvoji „prikladne mjere“ predviđene člankom 71. Povelje, kako bi se uspostavile konzultacije s najznačajnijim međunarodnim nevladinim organizacijama. Položajem nevladinih organizacija pri Ekonomskom i socijalnom vijeću bavile su potom njegove rezolucije 288 B(X) iz 1950. i 1296(XLIV) iz 1968. godine, dok je danas pravni položaj nevladinih organizacija pri Ekonomskom i socijalnom vijeću uređen njegovom rezolucijom 1996/31. Ta rezolucija uređuje sudjelovanje nevladinih organizacija u radu Ekonomskog i socijalnog vijeća Ujedinjenih naroda u obliku savjetodavnog (konzultativnog) statusa, i to podijeljenog u tri kategorije.

U kategoriju općeg savjetodavnog statusa ulaze organizacije čiji djelokrug obuhvaća većinu aktivnosti Ekonomskog i socijalnog vijeća, te mogu na zadovoljavajući način dokazati Vijeću svoju sposobnost kontinuiranog sudjelovanja u ostvarivanju ciljeva Ujedinjenih naroda.

U kategoriju posebnog savjetodavnog statusa mogu ući organizacije s posebnim djelokrugom koje se bave samo nekima od pitanja iz djelokruga Vijeća (npr. nevladine organizacije koje djeluju na području zaštite ljudskih prava, zaštite i očuvanja okoliša i dr.).

Ostale organizacije koje nisu uključene ni u jednu od navedenih kategorija, koje, dakle, nemaju ni opći ni posebni savjetodavni status, mogu biti uključene u Listu (Roster), ako Vijeće ili glavni tajnik Ujedinjenih naroda nakon savjetovanja s Vijećem ili njegovim Odborom za nevladine organizacije, smatra da njihovo prigodno sudjelovanje u radu Vijeća, njegovih tijela, ili pak drugih organa Ujedinjenih naroda, može biti korisno. U Listu, međutim, mogu biti uključene i nevladine organizacije koje uživaju savjetodavni ili drugi sličan status pri specijaliziranim ustanovama UN-a, kao i pri različitim programima ustanovljenima od strane Opće skupštine, (tzv.“pobočnim organima” Ujedinjenih naroda). Tako, danas osim u središnjoj organizaciji – Ujedinjenim narodima – međunarodne su nevladine organizacije ostvarile sličan status i u specijaliziranim ustanovama Ujedinjenih naroda, primjerice u Međunarodnoj organizaciji rada (ILO), UNESCO-u, FAO-u, Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), Svjetskoj meteorološkoj organizaciji (WMO), Međunarodnoj pomorskoj organizaciji (IMO), Organizaciji Ujedinjenih naroda za industrijski razvoj (UNIDO), Svjetskoj organizaciji za intelektualno vlasništvo (WIPO) i dr., kao i pri mnogima od spomenutih, “pobočnih organa” UN-a (npr. United Nations International Drug Control Programme (UNDCP), United Nations Development Programme (UNDP), United Nations Environment Programme (UNEP), United Nations Population Fund (UNFPA), United Nations Children’s Fund (UNICEF), Office of the UN High Commissioner for Refugees (UNHCR), UN Relief and Works Agency for Palestine Refugees (UNRWA) ili pak World Food Programme (WFP)).

Sadržaj savjetodavnog statusa međunarodnih nevladinih organizacija pri Ekonomskom i socijalnom vijeću sastoji se u njihovu utjecaju na dnevni red sjednica Vijeća, prisustvovanju sjednicama, podnošenju pisanih podnesaka, kao i u mogućnosti da usmeno izlože svoja stajališta. Uz to, nevladinim organizacijama priznato je i pravo sudjelovanja na međunarodnim konferencijama koje organiziraju Ujedinjeni narodi, kao i sudjelovanja u procesu pripreme tih konferencija. Štoviše, i Opća je skupština počela redovito pozivati nevladine organizacije, čak i bez obzira na to imaju li savjetodavni status, da surađuju u primjeni njezinih rezolucija. U tom smislu međunarodne nevladine organizacije ostvaruju i sve značajniju ulogu u nastanku i provedbi brojnih međunarodnopravnih dokumenata, počevši od faze inicijative u smislu osmišljavanja i ukazivanja potrebe za pravnim uređenjem određenog pitanja, faze predlaganja standarda takva uređenja, pa sve do konačno nadzora nad primjenom međunarodnopravnih akata usvojenih kao rezultat spomenutih ranijih stadija takva, međunarodnom pravu sve više svojstvena, legislativna procesa.

Dakako, takav rastući utjecaj nevladinih organizacija u pravnom sustavu UN-a (pa i šire) u jasnoj je korelaciji i s ogromnim porastom njihove zastupljenosti u samim Ujedinjenim narodima. Tako, primjerice, od jedva stotinjak nevladinih organizacija u savjetodavnom statusu pri Ekonomskom i socijalnom vijeću Ujedinjenih naroda u drugoj polovini 1940-ih, njihov je broj danas (u sve tri navedene kategorije) dosegao gotovo 3000! Uostalom, teško je danas pronaći ijedno pitanje iz djelokruga Ujedinjenih naroda, kao i s njima povezanih spomenutih organizacija i tijela, kojim se ne bavi barem jedna međunarodna nevladina organizacija, bilo to pitanje zaštite okoliša, ljudskih prava, zdravstva, prosvjete, kulture, znanosti, sporta, gospodarstva, pa sve do pitanja svemirskih aktivnosti gdje čak 15 nevladinih organizacija uživa status stalnih promatrača pri Odboru za miroljubivu upotrebu svemira (COPUOS) – pomoćnom organu Opće skupštine UN-a.

Takav razvoj također nesumnjivo govori u prilog Ujedinjenim narodima kao središtu ne samo suradnje država, već i „civilnoga društva“ u rješavanju svih pitanja od značaja za međunarodnu zajednicu današnjice. Kakav će biti njegov rezultat pokazat će, dakako, vrijeme, no lice Ujedinjenih naroda izvjesno se mijenja dok i sami postajemo svjedocima, ali i sudionicima procesa koji će toj, ipak najznačajnijoj svjetskoj organizaciji, možda napokon dati pravo značenje velikih riječi s početka njezine Povelje: „Mi narodi…“ (“We the peoples…”).

Posted in Kolumne.