mr.sc. Zdravko Mršić: NOVI SVIJET TREBA NOVU UJEDINJENOST NARODA

Dana 24. listopada 1946. godine 51 država utemeljila je Ujedinjene narode. Tog dana na snagu je stupila Povelja Ujedinjenih naroda, koja je bila donesena 26. lipnja iste godine. Prva svrha djelovanja UN bila je „spašavanje budućih naraštaja od biča rata, koji je dvaput u jednom naraštaju nanio neviđena zla čovječanstvu“. Povelja je potvrdila vjeru u ljudska prava i u jednaka prava velikih i malih naroda te naglasila odlučnost da se promiče „društveni napredak i bolji životni standard u široj slobodi“. Među sredstva i načine ostvarenja svrha UN svrstani su i međunarodni „mehanizmi za promicanje gospodarskog i društvenog napretka svih naroda.

Ujedinjeni narodi bili su projekt američke administracije i osobno predsjednika F. D. Roosevelta, smišljen kao sredstvo uspostave dobroćudne i demokratske poslovne i političke hegemonija SAD. Projekt je uključivao i razgradnju europskog kolonijalnog sustava. Međutim, kao što je propao projekt predsjednika W. Wilsona, da se stvori američko industrijsko carstvo poslije Prvoga svjetskog rata, tako je ostao neostvaren i Rooseveltov san o uspostavi mira i američke hegemonije u globalnom svijetu industrije, znanja i potrošnje. Željezna zavjesa bila je podijelila svijet.

Treću prigodu za stvaranje svjetske dominacije SAD su dobile nakon rasapa Istočnog bloka i početka reforma u Kini. Novi nalet liberalizma u završnom razdoblju globalizacije svijeta predvođen SAD stvorio je utisak, da bi mogao opstati novi, jednostožeran američki svijet. Međutim, svjedoci smo prestanka kratkovječne američke hegemonije. Nastao je dosad neviđen svijet, u kojemu nema ničije dominacije. Od Renesanse do sada svijetom je uvijek gospodarila jedna zapadna sila: Španjolska, Nizozemska, Engleska pa SAD, a sad u svijetu postoji nekoliko snažnih žarišta akumulacije kapitala.

Današnji svijet, za razliku od svijeta iz vremena utemeljenja Ujedinjenih naroda, označuje nekoliko snažnih procesa. Prvo, došlo je do bifurkacije vojne i gospodarske snage. SAD drže veliku vojnu silu, ali se novo bogatstvo stvara uglavnom u Istočnoj Aziji. Drugo, došlo je do financijske ekspanzije, koja je utemeljena na prekomjernoj akumulaciji kapitala putem ranije industrijske i trgovinske ekspanzije.[1] Međutim, nagomilani kapital sad zazire od povratnog ulaganja u industriju i trgovinu, očekujući pojavu prave potražnje za kapitalom. U ranijim razdobljima prekomjerne akumulacije kapitala „prava“ potražnja dolazila je od država koje su ratovale.

Danas potražnju opet stvaraju države putem političkih stranaka, koje se nadmeću za glasove birača forsiranjem gospodarskog rasta i izgradnjom infrastrukture. Stoga su gotovo sve države prezadužene, a članice Atlantskog saveza zadužuju se i za „ratovanje protiv terorizma“. Kapital ima u državama komitente „niskog rizika“.

Treće, svijet je doživio rijetku pojavu: države međusobno ne ratuju, ali unutarnji ili građanski ratovi bukte u velikom broju zemalja. Sadašnji međunarodni mir djelo je kapitala i uspostave slobodnog svjetskog tržišta. U mnogim zemljama unutarnja napetost i politički sukobi lako prelaze u krvav okršaj. Takvih zemalja ima i u Europi. Unutarnji rat posljedica je slabosti države, koja nema pravu državnu politiku. Snaga države počiva na smislenoj politici, koju prihvaća pučanstvo. Ako nema državne politike, kao što je bilo u Ukrajini, politiku počnu voditi „udruge civilnog društva“.

Danas je većina svjetskih država slaba, jer nema suvislu državnu politiku. Kina i Rusija trse se održavati prihvatljivu politiku. Europska unija nema svoju politiku; da je ima ne bi u Španjolskoj i Grčkoj bilo više od po 60% nezaposlenih mladih ljudi. SAD nemaju koherentnu nacionalnu politiku od konca 19. stoljeća, kad su se bile suočile s izlaskom u svijet nakon što su zapadnu granicu pomaknule na Tihi ocean.[2] Ni jaka vojna sila i dinamično gospodarstvo ne mogu nadomjestiti državnu politiku. Politička slabost većine država je očita. Ako se izuzme 12 vodećih zemalja svijeta, udio 181 članice UN u svjetskom domaćem proizvodu smanjio se od 1992. do 2012. godine od 55% na 30%.

Slabost država prouzročena je širenjem liberalnog sustava uvjerenja, po kojemu je sloboda tržišta glavno organizacijsko načelo uređenja društava te po kojemu tržište treba gospodariti gospodarstvom, a gospodarstvo društvima i državama. Ta doktrina izazvala je dva pogubna svjetska rata i nebrojene revolucije, u kojima je protekla prva polovica prošlog stoljeća. Pojava nuklearnog oružja odvratila je političku elitu od ratovanja među državama, ali je liberalizam svladao brojne države i pretvorio ih u nemoćne i prezadužene motriteljice društvenih previranja te propadanja gospodarstava i naroda. Svjetsko tržište nije mnogim novim zemljama dopustilo da postanu vjerodostojnim državama.

Opasnost liberalizma kao političke doktrine je u tome, što on slobodu ugovaranja i dogovaranja dopušta samo na tržištu. Izvan tržišta slobode nema. Ne smiju se međusobno dogovarati ni radnici ni industrijska poduzeća ni države ili narodi. (Da je moglo, tržište ne bi dopustilo ni utemeljenje UN.) Države ne smiju ni slobodno tiskati vlastiti novac. Tržišna sloboda sastoji se u razmjeni novca, rada i zemljišta, iako nijedno od tog troga ne nastaje kao roba za tržište. Slobodno tržište dovodi u nevolje ljude i narode, ali i proizvodna poduzeća, koja uz hirovitost cijena na svjetskom tržištu ne mogu pouzdano planirati proizvode, proizvodnju i cijene. Svjetsko tržište nagoni narode da se međusobno nadmeću, nudeći „sve povoljnije uvjete“ za ulaganje kapitala, čime smanjuju svoju snagu i pomažu daljnje gomilanje kapitala.

Neposredni uzroci novog slabljenja država su liberalizacija, privatizacija i deregulacija, kojima je stvoreno svjetsko tržište rada, što je najveće protuslovlje svjetskog gospodarskog sustava. Ljudi nisu bezlični roboti, nego osobe, kojih dostojanstvo uvažava Povelja UN, a koje žive u krajevima različitog stupnja urbanizacije. Ljudi bi zbog toga za isti rad trebali primati različitu plaću primjerenu okolnostima života, što tržište ne dopušta. Svjetsko tržište rada čini razvijena industrijska društva problematičnima. Države prestaju biti državama i postaju podružnicama svjetskog tržišta, koje je zatrlo demokraciju.

Tržište je gospodar državama, iako održljiv svijet počiva na sprezi četiriju mreža društvenog utjecaja: gospodarstva, sustava uvjerenja, politike i zaštite. Danas je malo nacionalnih društava, u kojima postoji suvisla državna politika i koja imaju sposobnost samozaštite. Države ne ugrožava samo vojni napad, nego i nebrojeni drugi procesi. Za razliku od vojnog napada, tržište i ideologija djeluju ekstenzivno i difuzno. Države mogu propasti i bez povrede njihovih granica.

Ipak, države su jedina sredstva zaštite ljudi, rada, prostora, prirodnog blaga, okoliša, klime i života. Međutim, države su zbog izostanka politike izgubile sposobnost zaštite, a kapital i tržište ne štite nikoga. Njihova „misija“ je daljnje gomilanje kapitala. Svijet treba državnu politiku.

Opću zaštitu života mogla bi pružiti „međunarodna zajednica“, ali ona bi se prvo trebala kristalizirati u Nove ujedinjene narode. Naveo sam svrhu „prvih“ Ujedinjenih naroda i neke elemente sadašnjeg stanja. Čovječanstvo je dovedeno u trajno stanje tržišnog rata i svijetu je potreban tržišni mir. Svjetski poredak uspostavljen je slobodom prekomjerno nakupljenog kapitala, koji se konstituirao u pravu političku zajednicu, koja se nadvila nad međunarodnu zajednicu. Država Kapital gnječi sve nacionalne države o prirodu. Svi su se narodi našli u stisci, iz koje se mogu izbaviti samo slobodnim vođenjem državne politike.

Posezanje za politikom, kojom će se kapital vezati uz prostor i rad, a tržište podrediti potrebama društva, zahtjev je života i prirode kao kolijevke života. Tržište treba prihvatiti demokraciju kao način stvaranja politike, koja je izražaj skupne volje naroda, koji je i odgovoran za svoju politiku. Politika treba biti organizacijskim načelom uređenja društava, a Novi ujedinjeni narodi jamcima održavanja procesa državne politike koju prihvaćaju građani. Svrha Novih ujedinjenih naroda je jamčenje demokracije, koja uključuje mir. Oni mogu steći legitimnost kao pobornici slobode politike, a ne slobode tržišta. Neka svijetom gospodare narodi i politika, a ne kapital i tržište! Kapital je bio dobar sluga narodima u Zlatnom razdoblju kapitalizma, od 1945. do oko 1970. godine. Da kapital opet postane takvim, bilo bi potrebno da Novi ujedinjeni narodi prihvate pragmatičnu doktrinu prvenstva društva pred tržištem.

Posted in Kolumne.