mr. Zdravko Mršić, prvi ministar vanjskih poslova RH povodom 25. obljetnice članstva Republike Hrvatske u Ujedinjenim narodima

Na Konferenciji u Dumbarton Oaksu ili Razgovorima o organizaciji svjetskog mira i sigurnosti u Washingtonu, od 20. kolovoza do 7. listopada 1944. godine, četiri velike sile (SAD, SSSR, Kina i Velika Britanija) raspravljale su o uspostavi međunarodnog mira i sigurnosti putem učinkovitog skupnog djelovanja za sprječavanje i uklanjanje prijetnji miru, o suzbijanju akata agresije i ostalih vrsta kršenja mira te o uspostavi sredstava za mirno rješavanje prijepora koji mogu ugroziti mir. Na Konferenciji u Dumbarton Oaksu dogovoreno je da stalne članice budućeg Vijeća sigurnosti dobiju pravo veta. (Staljin je na Konferenciju ispratio ministra Molotova riječima. „Ne vraćaj se, ako ne osiguraš pravo veta!“

Na Konferenciji Ujedinjenih naroda o međunarodnoj organizaciji u San Franciscu, od 25. do 26. lipnja 1945. godine potvrđeno je pravo veta stalnim članicama Vijeća sigurnosti i potpuno usuglašen tekst Povelje Ujedinjenih naroda. Američki predsjednik F. D. Roosevelt preminuo je 12. travnja 1945. godine. Bitna rasprava o sadržaju Povelje vođena je unutar američkog izaslanstva, jer članovi izaslanstva nisu mogli suglasiti mišljenja u dva bitna pitanja: (1) mogućnosti uspostave i održavanja regionalne sigurnosti i (2) pitanje starateljstva nad novim teritorijima, koji su se trebali osamostaliti ili poslije okupacije u ratu ili oslobođenjem od kolonijalnih vlasti. U pozadini tih rasprava bila je svijest o političkoj, vojnoj, gospodarskoj i ideološkoj snazi Sovjetskog saveza, koji je mogao lako uspostaviti utjecaj u mnogim novim, budućim državama, na način kakvim je već bila uspostavljena njegova nova dominacija u Istočnoj Europi. SSSR je obavijestio Konferenciju o svojim sporazumima o sigurnosti sa zemljama, koje je dotad bio oslobodio od njemačke ratne okupacije.

Neprincipijelni kompromis kojim se odustalo od skupnog jamstva za mir doveo je do uspostave regionalnih sigurnosnih saveza: SAD su spasile Monroeovu doktrinu za Latinsku Ameriku, osnovan je Atlantski obrambeni savez, Francuska je okupila frankofone afričke zemlje, napravljeni su Bagdadski sporazum i Sporazum za Jugo-istočnu Aziju, Britanski Commonwealth i Varšavski ugovor. Zbog navedenih kompromisa treća četvrtina dvadesetog stoljeća protekla je u krvavim ratovima za oslobođenje od kolonijalizma, posebice u Africi i u Južnoj Aziji.

Pred kraj dvadesetog stoljeća uspostavljen je svjetski mir: nema više ratova među državama. Taj mir nisu uspostavili Ujedinjeni narodi, nego svjetski kapital i svjetsko slobodno tržište. SAD nisu po Rooseveltovoj zamisli uspostavile vladavinu nad svijetom putem Ujedinjenih naroda, MMF-a, Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije, nego izravno putem golemoga slobodnog kapitala i slobodne trgovine. Države više međusobno ne ratuju, ali neke velesile izvode vojne zahvate ili intervencije u srednjim i manjim državama, kao što je bilo bombardiranje Srbije 1999. godine. Interveniraju samo stalne članice Vijeća sigurnosti, jer su na konferencijama u Dumbarton Oaksu i San Franciscu isposlovale pravo veta. Iz toga valja izuzeti Kinu, jer se isprva pravo veta odnosilo na Tajvan i jer su Kini povijesno strani kolonijalizam i imperijalizam.

Međutim, nemoć UN-a i svemoć kapitala stvorile su politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni kaos u cijelom svijetu. Kapital je nastojao upravljati svijetom putem gospodarskog nasilja i vojnih intervencija, a svijetom se može i mora upravljati samo političkim sredstvima. Kaos u svijetu posljedica je slabljena nacionalnih država, kojima je kapital uzeo i političke i gospodarske ovlasti. Države su toliko slabe da se više ne usude ni ratovati. Usto, ratovi stvaraju uvjete za revoluciju. (Više ne vrijedi von Clausewitzeva odredba rata kao nastavka politike drugim sredstvima). Države su toliko slabe, da se u nebrojenim državama mnoge unutarnje snage žele nasilno dokopati vlasti. (Najbolji primjeri za to su ISIL koji djeluje u mnogim zemljama, narkokarteli u drugima ili agrokartel u RH.) Otud politički kaos u nebrojenim državama.

Istovremeno stvaranje kaosa u svijetu i pojava nepovratne globalizacije vrste Homo sapiens traže novu ulogu Ujedinjenih naroda, koje se ionako više ne bave uspostavom ili održavanjem mira, nego brigom za žrtve svjetskog kaosa, koji rađa nasilje i unutarnje ratove te brigom za žrtve migracija, koje su primile mjeru seobe naroda. Ujedinjeni narodi ne mogu ostati neizdašnim i suvišnim „sredstvom za mirno rješavanje prijepora, koji mogu ugroziti mir“. Ujedinjeni narodi nisu u stanju ukloniti svjetski politički, gospodarski, sigurnosni, kulturni ili ljudski kaos. Taj posao valja prepustiti slobodnom dogovaranju četiriju političkih, gospodarskih i prostornih velevlasti: Indije, Kine, Rusije i SAD.

Te velevlasti su postale svjesne da u globalnoj vrsti stiješnjenoj na konačnoj Zemljinoj plohi nijedna od njih ne može uspostaviti svjetsko gospodstvo. Temeljiti dogovori tih četiriju zemalja – predsjednik Roosevelt je govorio o „četiri svjetska policajca“, s Britanijom umjesto Indije – mogu zaustaviti širenje oružja za uništavanje mnoštva, iskorijeniti proizvodnju i raspačavanje opijata, satrti mjesni, područni i međunarodni terorizam te mogu pomoći manjim i slabijim narodima da jačaju svoje države i da dograđuju svoje životne prostore, čime se migracije mogu svesti na najmanju potrebnu mjeru.

Ujedinjeni naroda bi morali postati stožerom zaštite suverenosti nacionalnih država, silom okupljanja i životne suradnje manjih i srednjih naroda, koji će uspostaviti svjetsku mrežu dogovorne suradnje u politici i geopolitici, u znanosti, gospodarstvu i trgovini, u zaštiti država i građana te u njegovanju pravih ljudskih vrijednosti, a ne ljudskih prava. Ljudima i državama nije potrebna ravnopravnost, nego ravnomnožnost. Nekad su pripadnice Pokreta nesvrstanih zemalja skupno pomagale održavanju političke ravnoteže u podijeljenom svijetu. To je dovelo do detanta. Novi Ujedinjeni narodi će u globalnom nepodijeljenom svijetu skupno biti peta velevlast, koja će jamčiti da četiri spomenute nacionalne velevlasti dogovorno, odgovorno i pravedno obavljaju svoj posao uklanjanja kaosa iz svijeta te održavanja vanjskog mira među zemljama i unutarnjeg mira u narodima.

Posted in Kolumne.