prof. dr. sc. Marinko Ogorec: Utjecaj migracijske krize na nacionalne sigurnosti europskih zemalja

Svjedoci smo ozbiljne migracijske krize koja je u gotovo neprekinutim valovima s prostora Bliskog istoka i zemalja nekadašnjeg Magreba tijekom proteklih godina prodirala na prostor zapadne Europe (pretežno u Njemačku i neke skandinavske zemlje), ali za očekivati je da će se „velika seoba naroda“ novog doba nastaviti i neminovno početi prelijevati i u ostale europske zemlje (pretežno bogate i uređene države, članice Europske unije). Cijeli niz terorističkih napada koji je uslijedio nakon migracijskog vala i manje-više neuspješni pokušaji stavljanja njihovog tijeka pod kontrolu predstavljaju središnju temu svih medijskih, političkih i diplomatskih rasprava te se bave posljedicama i modelima sanacije katastrofičnih scenarija koji postaju sve ozbiljnija i realnija opcija. Naime, sve očiglednije je kako odlazak velikog broja migranata iz destabiliziranog prostora Bliskog istoka, Magreba i tzv. „neuspjelih“ država nije privremeno izbjeglištvo nastalo ratovima i općom nesigurnošću, već dugoročno (bolje rečeno definitivno) naseljavanje razvijenih zemalja zapadne Europe s ciljem osiguranja boljeg života migranata (bolje bi bilo nazvati ih doseljenicima). Dakle, po svemu sudeći nema primarno sigurnosnu, nego ekonomsku podlogu. S druge strane, sve izrazitija organiziranost procesa migracije i velika usmjerenost migranata ukazuje na temeljito planiranu strukturu cjelokupnog procesa i njegove značajne političke konotacije.

Takav imigracijski proces (namjerno se izbjegava riječ „val“, jer očigledno je u pitanju jedna dugoročnija pojava) u velikoj mjeri djeluje kao ozbiljan destabilizacijski čimbenik upravo najprosperitetnijih zemalja Europe, što u prvo vrijeme nije bilo prepoznato na odgovarajući način od strane političkih elita tih zemalja, pa i velikog dijela domicilnog stanovništva. Do reagiranja i objektivnije analize situacije dolazi tek u zadnje vrijeme kada su pokrenuti neki događaji kao što su već navedeni teroristički napadi, te npr. masovni „taharrush gamea“ (svojevrsni oblik grupnog seksualnog maltretiranja domicilnih žena od strane doseljenika iz arapskih zemalja i sjeverne Afrike, koji je često kombiniran s pljačkom – op.aut.) u njemačkim i nekim skandinavskim gradovima. Nakon tih događanja započele su i opsežnije analize utjecaja migranata na gospodarske, socijalne i općenito društvene sustave zemalja u kojima su našli utočište. Pri tome je vjerojatno najopsežnija analiza izrađena u Švedskoj, koja je nakon Njemačke druga najpoželjnija destinacija za migrante.

Ograničenje prostora ne dozvoljava cjelovitu prezentaciju navedene analize, ali njezini konačni rezultati su i više nego zabrinjavajući. Iznimno veliki priljev imigranata postupno mijenja švedsku etničku strukturu, jer njihovo je useljavanje veće od prirodnog prirasta domicilnog stanovništva, no osim same promjene etničke strukture daleko značajniji je socijalni utjecaj migranata na švedsko društvo, jer toliki broj novopridošlih ljudi vrlo teško se integrira. Prije svega, mogućnost njihovog zapošljavanja razmjerno je mala, jer Švedska je zemlja s malobrojnim raspoloživim radnim mjestima za nisko kvalificiranu radnu snagu (koju čini većina imigranata), a osim toga druga velika prepreka je jezična barijera (ogromna većina migranata uopće ne govori švedski, a engleskim se služi u dosta ograničenom opsegu). Posljedica toga je izrazito velika nezaposlenost i besperspektivnost upravo u migrantskoj populaciji, pa je stopa nezaposlenosti među imigrantima (pretežno s prostora Bliskog istoka i Magreba) oko 46%, pri čemu je osobito teško pogođena mlađa, a ujedno i najproduktivnija populacija (npr. po T.V. Blašković-Vondračeku, nezaposlenost među mladim migrantima rođenim u inozemstvu je oko 70% veća nego kod mladih Šveđana ili potomaka doseljenika rođenih u Švedskoj). Velika masa pridošlica iste ili slične etničke strukture naseljava pojedine gradske četvrti švedskih gradova i izgrađuje sebi svojstvenu subkulturu, bez potrebe (i želje) približavanja i usvajanja društvenih vrijednosti domicilnog stanovništva. Getoizacija je moguća upravo zbog brojnosti imigranata (npr. u Stockholmu koji ima oko 800 000 stanovnika, trećinu čine imigranti, dakle oko 240 000, dok su od njih oko 200 000 muslimani), čime se stvaraju gotovo etnički čiste enklave u velikim gradovima, koje zadržavaju svoje običaje, tradicije i način života, ali isto tako vrlo teško prihvaćaju oblike ponašanja definirane propisima zemlje primateljice. Po ozbiljnim prognozama švedskih sociologa, više od 50% švedskih općina ima iznad 20 000 stanovnika i ciljane su migrantske destinacije, pa se očekuje da će veliki broj tih urbanih središta doživjeti radikalne i nepovratne promjene kao posljedice getoizacije. No s druge strane i imigranti trpe posljedice svoje getoizacije, jer u takvim okolnostima razvijaju zasebne društvene strukture, „učahurene“ u svom etničkom okruženju i većim dijelom izolirane od domicilne zajednice. Te enklave sve više doživljavaju okolinu u kojoj egzistiraju neprijateljskom, čime se još intenzivnije razvijaju frustracije i anksioznost njihovih pripadnika i samim time rastu tenzije s domicilnim stanovništvom. Slični pokazatelji sve su očigledniji i u Njemačkoj, iako za sada još ne postoje (barem ne javno publicirane) sveobuhvatne analize koje bi se bavile integracijskom problematikom imigranata, kao što je to prikazano u Švedskoj.

U cijelom slučaju „nove seobe naroda“ jedino pouzdano jasno je kako Europska unija nema jedinstvene stavove o migracijskoj krizi, niti usuglašene modele djelovanja na njezinom rješavanju. Nejedinstvo europskih zemalja glavni je razlog potpunog neuspjeha zaustavljanja migrantskih valova, zbog čega pojedine zemlje samostalno nastoje riješiti migracijske probleme pa i vrlo radikalnim mjerama (po kojima se posebno izdvaja Orbanova Mađarska), što dovodi u pitanje Schengenski režim granične kontrole i Sporazum o slobodi kretanja ljudi (uostalom to smo imali i sami prilike osjetiti ogromnim uskršnjim gužvama na našim granicama). Moguće urušavanje Schengenskog sporazuma još je jedan od koraka prema dezintegraciji Europske unije i sada su toga svjesne gotovo sve europske političke i gospodarske elite, zbog čega se grčevito traži zajedničko rješenje migracijske krize preko niza foruma, bilateralnih i multilateralnih skupova, te raznim procesima i aktivnostima. Neuspješno (za sada).

Posted in Kolumne.