Vanjskopolitički reporter HRT-a Dragan Nikolić: Makedonija – zemlja u zamci

26 godina traje spor službenoga Skoplja i Atene oko imena Makedonija, za većinu na East Riveru i dalje je to nedokučiva enigma. Veteran američke diplomacije Matthew Nimetz tim se balkanskim rašomonom počeo baviti još 1994., kao posebni izaslanik Billa Clintona. Od ’99. pa sve do danas, kao UN-ov pregovarač, pokušava priču privesti kraju, nekom suvislom i održivom rješenju za obje strane. Čovjek je u međuvremenu dobrano osijedio. Kako i ne bi… 24 godina jobovskoga strpljenja (uz naknadu od jednog američkog dolara godišnje) i usredotočenost na samo jednu riječ!

Od početka 2000-tih problemom imena svoje zemlje profesionalno se bavi i Nikola Dimitrov, današnji makedonski ministar vanjskih poslova. Glavni pregovarač vlade u Skoplju bio je pet godina, do kasne jeseni 2008. Baš negdje u to vrijeme, dok je štipala za obraze nadaleko poznata hladnoća skopske kotline, intervjuirao sam ga uz poznati Kameni most za HRT-ov dokumentarac znakovita naziva Makedonija – zemlja u zamci. Dimitrov nije mogao sakriti razočaranje grčkim vetom, koji na proljetnom summitu NATO-a te godine nije mogao slomiti ni George Bush mlađi (podsjećam, Makedonija je ušla u Partnerstvo za mir prije Hrvatske i Albanije). Za Makedonce je presuda Međunarodnoga suda u Haagu iz 2011. da je Grčka u Bukureštu prekršila obvezu Privremenog sporazuma potpisanog između dviju zemalja o tome da zbog spora oko imena neće blokirati ulazak Makedonije u međunarodne organizacije, u konačnici bila Pirova pobjeda. Dimitrov je nakon bukureštanske točke loma (manje za karijeru tada jednog od najperspektivnijih makedonskih političara, a više za smjer kojim će Makedonija pod kasnijom vladavinom Nikole Gruevskoga skrenuti na autokratsko-korupcijski kolosijek) još godinu dana ostao nacionalni koordinator za NATO, a onda preko Bruxellesa i Haaga nastavio svoj profesionalni put. I nakon makedonskog proljeća, evo ga, opet je tu. Krug se očito simbolički zatvara, a očekivanja Zapada od povratnika u sedlo (ne samo Dimitrova) nisu mala…

Gledam na internetskim stranicama neke od arhivskih fotografija. Nimetz je prije jednog desetljeća imao više kose, ali uvježbani osmijeh za televizijske kamere ostao je isti. Sada se u Skoplju namješta ispred teleobjektiva na ulazu u ušminkanu zgradu makedonskog MVP-a, jednu iz serije neoklasicističkih (baroknih) bisera uz Vardar, koji najbolje oslikavaju razorne posljedice dugotrajnog glavinjanja i općeg poniranja geopolitički možda i najbitnije republike bivše Jugoslavije. Makedonija je u 26 godina spora i grčkog šovinističkog iživljavanja zastala negdje na pola puta unutarnje transformacije i potonula u međunarodnu izolaciju, a katastrofalna socijalna slika imala je za posljedicu i kronično podizanje i spuštanje etničkih tenzija između tamošnjih Makedonaca i Albanaca. Iako su i zbog toga, ali i zbog šireg geopolitičkog trenutka jugoistoka Europe, mnogi očekivali ubrzani finiš (povijesnog) dogovora oko imena, izgleda da i posljednja runda pregovora između Skoplja i Atene odjednom ne miriše na toliko željeni kompromis…

U OČEKIVANJU GODOTA
Makedonski premijer Zoran Zaev, iza kojega su i prije događanja naroda na skopskim ulicama stajali SAD i EU (ne treba biti naivan, američke tajne službe u najmanju su ruku znale za nakane zviždača, koji su tadašnjem oporbenom socijaldemokratskom čelniku doturile podatke o prisluškivanju 20-tak tisuća građana i političkih oponenata za vladavine Gruevskoga, kao i niz audiosnimki, a što je bio okidač za makedonsko proljeće), ne jednom je ponovio kako se nada da će spor oko imena biti riješen u prvoj polovici 2018. To bi automatski trasiralo put makedonskom ulasku u NATO na srpanjskom summitu. Kao i dobivanje preporuke za otvaranje pristupnih pregovora s Europskom unijom, na lipanjskom sastanku na vrhu (članstvo i u NATO-u i u EU podupire više od 70 posto građana Makedonije). Svaki drugačiji scenarij zapravo znači još jedan poraz Unije na Balkanu, koji ionako nikada nije do kraja probavila niti istinski pokušala razumjeti… Zamislite samo tu frustraciju i nepovratno izgubljeno vrijeme. Status kandidata Makedonija je od Bruxellesa dobila iste godine kada i Hrvatska, 2005.! Otada je u briselskoj čekaonici, a Grčka i dalje blokira drugu fazu primjene makedonskog Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je stupio na snagu još prije 14 godina…

BALKANSKI RAŠOMON
Pregovori oko imena Makedonija traju od 1992. (tada je na ulice Soluna, pod sloganom Makedonija je grčka, izašlo više od milijun prosvjednika tj. svaki deseti Grk). Službena Atena tvrdi da su vlasti u Skoplju ukrale ime drevne grčke pokrajine (dalo bi se itekako raspravljati o tome kako su Grci, na tragu romantičarskog narativa lorda Byrona, sami sebe proglasili suvremenim nasljednicima Perikla i društva). Nije, međutim, Grke smetalo to što su donedavno polagali ekskluzivno pravo na ime Makedonija (do početka 1960-tih sjeverni dio današnje Grčke bio je zapravo etnički makedonski, o čemu bi mogle posvjedočiti stotine vlasničkih listova nacionaliziranog zemljišta i imovine pobjeglih, protjeranih ili asimiliranih Makedonaca, pa tim ispraznije zvuči prijetnja s nedavnih atenskih demonstracija legendarnog skladatelja Mikisa Theodorakisa – Samo Grčka ima pravo na to ime, nećemo ga dati!). Na notornu glupost grčkih političkih dinastija i tamošnjeg pravoslavnog klera da bi najsiromašnija republika bivše Jugoslavije, koju od osamostaljenja u temeljima razdire podjela na etničke Makedonce i Albance, bila sigurnosna prijetnja grčkoj teritorijalnoj opstojnosti (Makedonija je ime za grčku sjevernu pokrajinu tek od 1989.) Europa je godinama zatvarala oči. Ali to je ta dobro poznata igra dvostrukih standarda (kada si u klubu, sve ti je dopušteno). A bilo bi dovoljno tijekom svih ovih godina barem jednom priupitati Grčku kako joj ne smeta, primjerice, to što geografsku Trakiju danas dijele – tri države (Bugarska, Turska i Grčka)…

UN je Makedoniju priznao 1993., pod privremenim imenom Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija (BJRM), što je naziv koji vlasti u Skoplju koriste u međunarodnim institucijama i organizacijama. Grčki premijer Alexis Tsipras pod pritiskom Bruxellesa i Washingtona ipak je odustao od ultimativnog zahtjeva svojih prethodnika da se ime Makedonija ne smije navoditi u konačnom rješenju. Bilo kakvoj uporabi te riječi u imenu sjevernog susjeda protivi se i dalje supermoćna Grčka pravoslavna crkva (samoproglašeni čuvar nacionalnog identiteta, bez čije prešutne suglasnosti nema postavljanja nijednog visokopozicioniranog političara u Ateni), a zanimljivo je da se distancirala od javne podrške posljednjim nacionalističkim prosvjedima (organizirala je one solunske ’92.). Na ulice Atene, u obranu imena Makedonija, početkom veljače izašlo je više od 300 tisuća ljudi (nikad toliko za grčkog slobodnog pada u suvremeno dužničko ropstvo). Tada su poručili: Makedonija se ubuduće može jednostavno zvati – Skoplje (prema posljednjim istraživanjima, 68 posto Grka ne želi dijeliti naziv Makedonija sa sjevernim susjedima). Od pet prijedloga koje je u posljednjem diplomatskom pokušaju na stol stavio Nimetz – Sjeverna Makedonija, Gornja Makedonija, Nova Makedonija, Republika Makedonija (Skoplje) i Vardarska Makedonija – Grcima je navodno najprihvatljiviji onaj – GornjaMakedonija (ne, nije pogreška u pisanju, riječ je o jednoj riječi)?!!! Kao konačno rješenje žele isključivo slavensko ime (otpao je stoga engleski termin Macedonia), koje bi vrijedilo u svim međunarodnim varijantama (erga omnes), a ne samo u bilateralnim odnosima dviju zemalja (ni Afganistan, Pakistan ili Kazahstan, kažu, ne prevode svoja imena na strane jezike). Ali GornjaMakedonija?!!! Ima li kraja perfidnim poniženjima jedne zlosretne i umnogome nezaštićene nacije? Svaka promjena implicira i mijenjanje makedonskog Ustava, o čemu se Zaev još ne želi otvoreno izjašnjavati. Tada će sigurno opet proključati u ponešto primirenom skopskom grotlu. Promjena imena ionako ne bi prošla na referendumu (otegotna je okolnost što je desnica u obje zemlje u opozicijskom rovu, a bilo kakvom kompromisu na štetu nacionalnog identiteta i vlastite nacije snažno se protivi i makedonska dijaspora, pa i ona u Hrvatskoj). Zaev stoga želi cijelu priču završiti glasovanjem u Sobranju. Osim što će Makedonija uz svoje ime staviti geografsku ili kronološku odrednicu (što bi trebalo umiriti Grke i dokazati da ne polaže pravo na njihov teritorij ili povijest), već prije je dogovoreno da se makedonski jezik na grčkom zove slavomakedonski, a državljanstvo i nacionalnost novomakedonski. Novi naziv crkve za Grke jest Pravoslavna crkva Nove Makedonije – Ohridska arhiepiskopija…

Nakon sastanka s Tsiprasom u Davosu krajem siječnja (bio je to prvi susret makedonskog i grčkog premijera nakon sedam godina) Zaev je kao znak dobre volje promijenio pretenciozno (i dubiozno) ime zračne luke u Skoplju, kao i ono glavnog autoputa u zemlji iz Aleksandar Makedonski u Međunarodni aerodrom – Skoplje i Autoput prijateljstva. Nije to prvi put da Makedonija mora podviti rep i ustuknuti kada je riječ o simboličkoj razini. Na tragu odredbi Privremenog sporazuma iz 1995., kojim je Atena uspostavila diplomatske i ekonomske odnose sa Skopljem, Republika Makedonija morala je s tadašnje državne zastave ukloniti sunce Vergine, simbol antičke Makedonije (tada su zemljom upravljala dvojica iskusnih političkih lisaca, Gligorov i Crvenkovski). Tek nakon toga Grčka je ukinula dvogodišnji trgovinski embargo (čovjek bi pomislio da ga je uveo neki ostrašćeni nacionalist, ali ne, bio je to socijalist Papandreou), koji je gurnuo Makedoniju u recesiju s dalekosežnim (ne samo ekonomskim) posljedicama…

Jedno je sigurno, Tsiprasu će pri traženju nacionalnog konsenzusa oko prihvaćanja kompromisnog imena uteg oko noge svakako biti nepredvidivi koalicijski partner, uvijek suverenistički nastrojen ministar obrane Kamenos, koji mora voditi brigu o zadovoljavanju svoje desničarske biračke baze. Ako Tsipras bude previše kalkulirao i ponovno odgodio konačno rješavanje problema, prijeti mu realna opasnost da Bruxelles i Washington, u strahu od ruskog nadiranja na Balkan, napokon izgube strpljenje s Grcima i zanemare njihovo protivljenje, te pogurnu Makedoniju u ključnom koraku prema EU-u i NATO-u (samo je to jamac teritorijalne opstojnosti zemlje, u kakvom god obliku u budućnosti). Dugoročno i strateški promatrano, Grcima je zatvaranje nedovršenog poglavlja o imenu Makedonija itekako u interesu. Mogući krah pregovora sa Skopljem znači možda i moguću dezintegraciju Makedonije po etničkim linijama, a onda bi se albanska plima lako mogla preliti i preko sjeverozapadne grčke granice. U grčki dio Epira, koji tamošnji Albanci zovu Čamerija (još jedan od strateških razloga zašto grčki Ustav ne dopušta kategoriju nacionalnih manjina)…

SPALJENA ZEMLJA
Neće biti dovoljno samo skinuti ploče s imenom aerodroma i autoputa, Zaev će doslovno morati demontirati i svu raskoš VMRO-ovskog arhitektonskog nasljeđa. Zbog četvrt stoljeća apsurdnog grčkog stava i fizički i duhovno pauperiziranom narodu bilo je lako prodati priču o (ekskluzivnim) antičkim korijenima današnjih Makedonaca, pozvati se na nasljeđe grčkog vojskovođe Aleksandra Makedonskog. Neshvatljivim negiranjem slavenskog nacionalnog identiteta (riječ je o mladoj naciji kojoj je puni politički legitimitet utro tek Tito 1945., a koja je nacionalni identitet prije toga gradila kroz Kraljevinu Srbiju i Osmansko Carstvo) stvoren je makedonski kič-nacionalizam. Sjećam se kao danas, u atmosferi nabrijane nogometne utakmice izvještavao sam 2011. o svečanom otkrivanju najvišeg konjanika na Balkanu, onoga koji s glavnog skopskog trga prkosno gleda prema Grčkoj (znakovito, dok je na makedonskoj strani Vardara nebo parao slavljenički vatromet, na onoj albanskoj vladao je potpuni mrak, a Čair je bio okovan zlokobnom tišinom). S tom antičkom predstavom Makedonija je izgubila razumijevanje i naklonost mnogih zapadnih saveznika, definitivno i neupitnu poziciju žrtve u natezanju s Grcima (naravno, Atena je jedva dočekala ukazati na krađu helenskog kulturnog i povijesnog nasljeđa). Tih su dana strani reporteri u Skoplju u šali komentirali kako još samo nedostaje da na brdu Vodno iznad grada nikne replika antičke Akropole, a slobodnomisleći Makedonci (inače vrlo duhovit narod) pričali su viceve o arheološkim iskapanjima diljem zemlje, čiji je cilj pronaći pozlaćenu potkovu Bukefala, konja Aleksandra Velikog (što će biti krunski dokaz antičkih gena suvremenih Makedonaca). A priča je zapravo bila sasvim ozbiljna. Oko 700 milijuna eura težak projekt Skoplje 2014 malo je imao s antičkim korijenima, a više s inozemnim bankovnim računima vrhuške iz najužeg kruga Nikole Gruevskoga. Bio je to paravan za neviđenu korupciju (u privatnim džepovima završili su milijuni eura javnoga novca), produbljivanje rova s Atenom samo je zgodno poslužilo za učvršćivanje tada već debelo autokratskog režima…

Desetljeće vladavine tvrdolinijaša Gruevskoga, prekinuto Pržinskim dogovorom, za sobom je ostavilo spaljenu zemlju. Današnje makedonsko društvo stenje pod teretom možda i najveće ekonomske nejednakosti u Europi, ali zemlja ima najveći broj spomenika po stanovniku na kontinentu! Prosječna plaća iznosi oko 360 eura. Od milijun i 200 tisuća stanovnika, njih 100 tisuća uzelo je bugarsko državljanstvo…

ZAŠTO ZAPAD FORSIRA KONAČNI DOGOVOR OKO IMENA?
Dok je Gruevski jamčio zaustavljanje nesretnika s Bliskog istoka na Gevgeliji (Makedonija je nesumnjivo najvažnija zemlja balkanske migrantske rute), Europa je prešutno tolerirala koruptivnu hobotnicu u Skoplju i nepoštovanje bazičnih vrijednosti zapadnoeuropskih liberalnih demokracija (pa i opstruiranje rada Specijalnog javnog tužiteljstva, što je Gruevskoga u konačnici i bacilo na konope u političkom ringu). I upravo Europska unija ima najviše putra na glavi kada se iza današnjeg makedonskog horizonta valjaju raznorazni geopolitički izazovi, koji svojom ozbiljnošću nadilaze nacionalne granice jedne doista zlosretne zemlje. Punih dvadeset godina Bruxelles nije znao što bi s ionako krhkom demokracijom koju je autokratska nacionalistička vlast dotukla i dovela do toga da je donedavno žigosaju kao europsku Sjevernu Koreju (o čemu bi romane mogli pisati ugnjetavani novinari, kao dio od 20-tak tisuća prisluškivanih građana). Makedonija je u fokus Zapada ušla ponovno samo i isključivo ne zbog bilo kakve empatije već zato što je u geopolitičkoj partiji šaha na uvijek trusnom Balkanu svoje pipke prema Skoplju pružio Kremlj, uz neizbježno sekundiranje iz Beograda i Sofije. To sada i vrapci na grani znaju, početak kraja za Gruevskoga bio je njegov pristanak da zemlja bude na trasi ruskog plinovoda Turski tok, zamjeni za propali projekt Južnog toka (Makedonija je bila jedna od rijetkih europskih zemalja koja nije uvela sankcije Rusiji, a Gruevski jedan od malobrojnih stranih državnika na velikoj vojnoj paradi u Moskvi u povodu 70. godišnjice pobjede nad fašizmom). Sve što je prethodilo zbacivanju Gruevskoga s vlasti Rusija je označila još jednom obojenom revolucijom (doista, umnogome se sve događalo po matrici kijevskog Majdana). Ne, nisu daleko od istine oni koji Makedoniju označavaju jednom od tri ključne fronte novoga hladnog rata između Bijele kuće i Kremlja, uz Siriju i Ukrajinu. Naravno, sve tri nalaze se na ključnim tranzitnim energetskim rutama (Makedonija na jednom od strateških pravaca za ovladavanje tržištem plina u EU-u, ali i na prometnom koridoru kojim Kinezi žele povezati preuzetu luku Pirej i Budimpeštu)…

IDEJA ILIRIDE I DALJE ŽIVI
Paradoks je da je za opstojnost cjelovite Makedonije danas jednako opasna fronta unutar makedonskog etničkog korpusa kao i albanska ideja o povijesnoj Iliridi (makedonski Albanci nikada nisu odustali od sna o Velikoj Albaniji), a o kojoj je do zadnjeg dana života govorio i intelektualni bard među tamošnjim albanskim političarima, pokojni Arben Xhaferi. Ne slučajno, početkom godine istoimeni albanski politički pokret ponudio je prijedlog novog imena za Makedoniju, Balkanska Federativna Republika (činile bi je federalne jedinice Republika Makedonija i Republika Ilirida), u pokušaju da izjednači konstitutivnost etničkih Makedonaca i etničkih Albanaca (kojih je trećina u ukupnoj populaciji, pa samim time ta teza pada u vodu). Predsjednik Đorge Ivanov (gurnut u političku orbitu u danima najveće moći Gruevskoga i VMRO DPMNE-a) drugi put odbija potpisati Zakon o jezicima, kojim albanski postaje drugi službeni jezik u zemlji (Ohridskim sporazumom iz 2001. postao je službeni jezik u institucijama na područjima gdje Albanci čine najmanje 20 posto stanovništva, kao i u Sobranju). Ivanov tvrdi da zahtjevi sadržani u tzv. Tiranskoj platformi, pa i onaj o statusu albanskog jezika, dovode u opasnost suverenitet Republike Makedonije. Zaev tu, međutim, neće ustuknuti, riječ je o obećanju albanskom političkom bloku, koji njegovu koalicijsku vladu i drži na životu. Usporedno s iscrpljujućim pregovorima s Grčkom, zemlja se tako nalazi pred novom ustavnom krizom. Mlade i obrazovane na obje strane Vardara (rijeka danas Skoplje zapravo virtualno dijeli u duhu najboljih dana hladnoratovskog Berlina, podcrtava dvije paralelne etničke stvarnosti) frustriraju potrošene i iskompromitirane političke elite. Kao da privremeno međunarodno ime nije dovoljan identitetski križ, i svakodnevni suživot umnogome je apstraktna imenica. Za to ne treba kročiti u većinski albanske Tetovo, Gostivar ili Strugu. Ili u zabačena albanska sela na Šar-planini. Dovoljno je pokucati na neke od državnih adresa u Skoplju (ne tako davno, u proljeće 2015., aktualni zamjenik Zaeva zadužen za eurointegracije Bujar Osmani predsjednika države Ivanova nazivao je, primjerice, nelegitimnim predsjednikom). Situacija u Makedoniji zahtijeva državnike, kratkovidni političari u toj priči više doista nemaju što tražiti. Jer demografija će ionako učiniti svoje i samo ubrzati neizbježnu federalizaciju zemlje (u najboljem slučaju)…

PROKLETSTVO PUŠTENO IZ BOCE
Na početku krvavih 90-tih svi imalo politički pismeni jako su dobro razumjeli zašto je Makedonija samozapaljiva balkanska bomba. Svaki sukob oko njezina teritorija značio bi, naime, uvlačenje u opasnu igru nekoliko njezinih susjeda (od toga su čak tri članice NATO-a). Kao da ondje gdje vječno sunce sja već četvrt stoljeća lebdi prokletstvo pušteno iz boce još nakon Bukureštanskog mira 1913., kada je geografska Makedonija podijeljena na vardarski, egejski i pirinski dio. Danas je Republika Makedonija zemlja koja preživljava između četiri vatre (Grčka osporava ime države; Bugarska priznaje državu, ali ne i naciju i jezik, te se nada da će se odmetnuti sinovi jednom vratiti matici; Srbija ne želi ni čuti za autokefalnost Makedonske pravoslavne crkve, a u skopskoj Crnoj gori i danas možete naići na zastrašujuće klonove ravnogorskih četnika; etnički Albanci, geografski već zaokruženi u Veliku Albaniju, de facto u svakodnevnom životu osporavaju teritorijalnu cjelovitost Makedonije). I zato bez cjelovite, suverene i stabilne Makedonije (preduvjet čega je ulazak zemlje u NATO i hitno otpočinjanje pregovora s EU-om) nema dovršetka sigurnosne arhitekture jugoistoka Europe (Makedonija je ključna točka za kontrolu migracijskih izazova i uspostavu svojevrsnog sigurnosnog kordona prije granice EU-a). O tome bi ponešto trebalo educirati i nemali broj hrvatskih političara, duboko nesvjesnih činjenice zašto je i s kojom zadaćom Hrvatska pripuštena u europski klub…

Posted in Kolumne.