Tri pitanja HDUN-a za prof. Ivu Livljanića, prvog veleposlanika RH pri Svetoj Stolici te bivšeg veleposlanika RH u Čileu i predsjednika Skupštine općine Zadar


1. Nedavno smo obilježili 26. obljetnicu ulaska Republike Hrvatske u Ujedinjene narode, čime je okrunjeno njeno međunarodno priznanje. Koja je, prema Vašem mišljenju, bila uloga Svete Stolice u međunarodnom priznanju Republike Hrvatske?

Prije izravnoga odgovora na postavljeno pitanje, držim da je vrlo važno uvodno reći nešto o Svetoj Stolici. Ona je središte Katoličke Crkve, koja broji milijardu i tristo milijuna vjernika, koji žive po čitavom svijetu, na svim kontinentima. Sveta Stolica značajan je subjekt međunarodnog prava i ima bilateralne diplomatske odnose s 183 države, a zastupljena je i u međunarodnim organizacijama u kojima je cijenjena kao snažan moralni čimbenik. Rekao bih da je njena angažiranost na svjetskoj političkoj pozornici naročito došla do izražaja za vrijeme pontifikata pape Ivana Pavla II.

Sveta Stolica se energično protivi ratu kao načinu rješavanja različitih međudržavnih, međunacionalnih, ideoloških ili sličnih sukoba. U skladu pak s kršćanskom naukom, obrana je domovine, vjere i svakoga pojedinca dužnost svakoga čovjeka. Papa Ivan Pavao II. je u tom smislu, upravo u slučaju na našim prostorima, nedvosmisleno više puta izjavio da agresora treba pod svaku cijenu zaustaviti. Tako je na Trgu Svetoga Petra, 29. lipnja 1991. godine za molitve ‘Angelusa’ rekao: „ …još jednom ponavljam da se silom ne mogu gušiti prava i zakonite težnje naroda… “. U tom je pravcu tada Sveta Stolica dala inicijativu da se žurno pošalju promatrači na krizna područja kako bi se uspostavio i poštivao prekid vatre. Vatikanski ministar vanjskih poslova, Mons. J.L. Tauran je početkom kolovoza 1991. otišao u Zagreb i Beograd u misiju mira. Vratio se tada posve svjestan da Jugoslavija „de facto“ više ne postoji, što je i rekao Svetome Ocu.

Što je ratno stanje bivalo sve teže, sa sve više žrtava, u Vatikanu je tim više sazrijevalo uvjerenje da međunarodno priznanje Hrvatske može biti jamstvo mira. Zato već 26. studenoga 1991. državni tajnik Svete Stolice, kardinal Angelo Sodano uručuje veleposlanicima iz zemalja članica KESS-a (OESS) memorandum u kojem se poziva na načela međunarodnoga prava kao i na odredbe jugoslavenskoga Ustava iz 1974. godine, po kojemu je bilo evidentno pravo pojedinih republika da se odvoje od federacije, pa se preporučilo da se ide na priznanje neovisnosti Hrvatske i Slovenije kao i ostalih republika koje bi postavile takav zahtjev.

Držim da ne treba posebno naglašavati kakvu je težinu, značenje pa i utjecaj na druge države imao takav dokument Svete Stolice. I samo još podsjećam da 20. prosinca iste godine Sveta Stolica pojašnjava svoje stajalište i notom upućenom Ministarstvu vanjskih poslova Hrvatske izvješćuje o svojoj nakani da prizna neovisnost i suverenost Hrvatske što će biti objavljeno kao čin priznanja 13. siječnja 1992. godine. Dakle, među prvima! Usuđujem se reći da je to jedinstven slučaj u povijesti vatikanske diplomacije. Bez presedana! Razgovarao sam više puta o tome s uglednim dužnosnicima Državnoga tajništva Svete Stolice te shvatio vrlo brzo, da se tim priznanjem htjelo oduzeti svaki legitimitet za argument o tzv. „pravednom ratu“ za očuvanje Jugoslavije, čime je svoju agresiju Srbija pokušavala opravdati pred međunarodnom javnošću. Tim činom priznanja, Hrvatska je postala ravnopravnom članicom Međunarodne zajednice i rat protiv nje je bio najčišći oblik oružane agresije na suverenu državu. To više nije bila „unutarnja stvar“ Jugoslavije. Priznavši neovisnost napadnutoga naroda Sveta Stolica je dala Hrvatskoj međunarodnu političko-diplomatsku zaštitu. Polazeći od te odluke, znajući dobro narav i uzrok toga rata, Vatikan ni jednoga trenutka nije dovodio u pitanje teritorijalnu cjelovitost Hrvatske i „eo ipso“ oslobađanje tada okupiranoga područja. Nema nikakve dvojbe da je osobni doprinos pape Ivana Pavla II. u svemu tome bio nemjerljiv.

2. Kako ocjenjujete današnju hrvatsku vanjsku politiku u kontekstu bilateralnih odnosa sa Svetom Stolicom te koji je Vaš stav oko „Vatikanskih ugovora“?

Sva zbivanja u Domovini, pa tako i ona koja se tiču naše vanjske politike i konkretno bilateralnih odnosa sa Svetom Stolicom pratim isključivo preko sredstava priopćavanja. Istina, s posebnim zanimanjem! Sjetimo se da je predsjednik Vlade RH Andrej Plenković, prošle godine, 2017., bio kod Svetog Oca dva puta; istina prvi put s ostalim najvišim dužnosnicima EU za vrijeme Summita o 60. obljetnici potpisivanja Rimskih ugovora. No, onaj drugi je bio službeni susret s papom Franjom, zatim privatna audijencija, poslije čega je slijedio i razgovor s državnim tajnikom Svete Stolice, kardinalom Pietrom Parolinom. Državni tajnik Svete Stolice je pak kratko poslije toga uzvratio posjet i susreo se s Predsjednicom RH Kolindom Grabar Kitarović i s predsjednikom Vlade RH Andrejem Plenkovićem. Ne zaboravimo da se godinu prije toga, u prvoj polovici 2016. s papom Franjom i s istim državnim tajnikom, kardinalom Parolinom, susreo i tadašnji predsjednik Vlade RH, Tihomir Orešković. U službenom posjetu Svetoj Stolici je također bio i tadašnji potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih i europskih poslova, Davor Ivo Stier, krajem iste te godine. Prije toga, početkom iste godine njegov prethodnik, Miro Kovač, imao je razgovore sa svojim vatikanskim kolegom, nadbiskupom Paulom R. Gallagherom i s kardinalom J.L. Tauranom, predsjednikom Papinskog vijeća za međureligijski dijalog. Sve to jasno ukazuje na činjenicu vrlo dobrih odnosa i međusobnog uvažavanja između Republike Hrvatske i Svete Stolice. Slijedom toga logično je očekivati da će se takvi prijateljski odnosi i dalje nastaviti i da ćemo u skoroj budućnosti dočekati još jednoga Papu u Hrvatskoj, papu Franju kao i kanonizaciju blaženoga Alojzija Stepinca.

Za rješavanje svih mogućih nesuglasica među državama, pa i uopće za normalnu suradnju, neophodni su međunarodni Ugovori. Ponovit ću ono što sam davno ranije kazao jednom novinaru: Oni su nužnost i opća pojava. Njima se uređuju međunarodni odnosi, a u konkretnom slučaju kada se radi o Svetoj Stolici ona Ugovorima s pojedinim državama želi jamčiti poštivanje vjerskih prava i sloboda katoličkim vjernicima. Ono što valja posebno naglasiti i na čemu počivaju i naši međusobni ugovori, to je – slobodna Crkva u slobodnoj državi.
Držim da su najbolja potvrda toga riječi koje nam je svima nazočnima, u prigodi razmjene ratifikacijskih instrumenata do tada triju potpisanih Ugovora (četvrti o gospodarskim pitanjima je potpisan kasnije), uputio 9. travnja 1997. vrhovni poglavar Katoličke Crkve, papa Ivan Pavao II., a evo što je rekao: „Ugovori počivaju na tri temeljna načela: na vjerskoj slobodi, na razlici između Crkve i Države i na potrebi suradnje te dvije ustanove.“ Naglasio je tada također da Crkva nipošto ne traži povlastice, već samo očekuje da joj se uređenjem pravnoga poretka omogući „da se s više sigurnosti posveti svojem djelovanju: navješćivanju Evanđelja i promaknuću čovjeka i društva“. Smatram da se ta stvarnost u bitnome poštuje.

Sve što sam kazao u svezi sa spomenutim Ugovorima jasno odražava moja stajališta o njima. U Vatikanu, ako je suditi po onome što je rekao za svojega posjeta Republici Hrvatskoj kardinal državni tajnik Pietro Parolin, koncem studenoga 2017.: „Ugovori su dobri, uredno se provode i ne vide razloga za njihovom izmjenom“. Službena aktualna vlast u Republici Hrvatskoj isto tako razmišlja, tj. ne misli da ih treba revidirati. No, svaki pojedinac u demokratskom društvenom uređenju može, zbog različitih razloga, političkih i ideoloških opredjeljenja pa nekad i opterećenja, često vidno naslijeđenih, iznositi svoja viđenja i razmišljanja o tim Ugovorima i o njihovoj promjeni. Svakako treba naglasiti kako procedura izmjena ili razvrgnuća svakih pa i tih Ugovora je dobro poznata i zna se tko i kako može pokrenuti za to odgovarajući postupak.

3. Autor ste knjige „Od Svetog Grgura do Svetog Petra“ koju ste prošle godine objavili. Možete li nam pobliže objasniti o čemu se točno radi i što se konkretno krije iza ovog vrlo zanimljivog i inspirativnog naslova?

Moram odmah kazati da nisam ni brzo ni lako donio odluku o pisanju ove knjige. No, svjestan one stare mudrosti da „verba volant“, a samo „scripta manent“, ali isto tako i činjenice da je moj osobni život, ali i čitave moje generacije, bio buran i zanimljiv, odlučio sam pisati i zapravo svjedočiti o svemu onome što je značajno obilježilo stanovita razdoblja naše novije nacionalne povijesti, a u čemu sam osobno na različite načine i u različitim ulogama sudjelovao.
Knjiga se sastoji od tri dijela. U prvome pišem o vremenu totalitarnog jugoslavenskog komunističkog režima kada sam i sam bio njegovom žrtvom i izložen političkom progonu. Sve počinje studentskim demonstracijama od 11. svibnja 1959. kada sam od suca za prekršaje kažnjen zatvorom u trajanju od 30 dana, ali je primijenjena i zaštitna mjera protjerivanja iz Zagreba u trajanju od 6 mjeseci. Tu nije kraj. Za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne, dakle u zatvoru bivam uhićen (!) zbog neprijateljske propagande i drugih sličnih optužbi – špijunaža, povezivanje s emigrantskim centrima – pa u istražnom zatvoru, u podrumskoj samici provodim 3 mjeseca. Obustavlja se postupak zbog nedostatka elemenata za daljnje krivično gonjenje, no zbog iste optužbe na kraju dobivam rješenje suca za prekršaje (!), kojega ni čuo ni vidio nisam (!), a kojim sam opet kažnjen s mjesec dana zatvora, no i tada se primijenila zaštitna mjera, ovoga puta upućivanja u „posebnu ustanovu“ u trajanju od 2 godine. Vrlo brzo sam ustanovio da se iza tog vrlo benignog imena krije komunistički koncentracijski logor na otočiću Sveti Grgur, koji se nalazi u neposrednoj blizini po zlu poznatijeg Golog otoka. Tamo sam bio do 24. studenoga 1961. godine. Eto objašnjenja za prvi dio naslova mojih memoara. Tada nisam mogao ni slutiti da će me taj put koji je bio posut oštrim trnjem jednoga dana dovesti do Svetoga Petra u Rimu, do službe prvoga veleposlanika Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici.

Prva nagrada za sve te patnje dolazi nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj. O tome pišem u drugom dijelu. Krajem svibnja 1990. moji su me sugrađani izabrali za predsjednika Skupštine općine Zadar, za gradonačelnika, kako su svi govorili. Bilo je to vrijeme borbe za demokratizaciju društva i osamostaljenje Hrvatske, vrijeme krvave velikosrpske agresije i nametnutog nam rata, uz brojne žrtve, razaranja i proganjanja ljudi iz njihovih domova iz mnogih mjesta naše općine. Dijelio sam sudbinu svojih sugrađana, boraveći nekoliko mjeseci u podrumskim skloništima, a grad je relativno dugo bio bez struje i vode. Slao im riječi ohrabrenja, a vapaje i apele demokratskom svijetu. Preko inozemnih medija, a i obraćajući se nekim političarima, institucijama i gradovima prijateljima Zadra, slao sam svima poruke i upoznavao ih s našom dramatičnom stvarnošću.

U ožujku 1992. doznajem da me Predsjednik Republike Hrvatske imenovao veleposlanikom pri Svetoj Stolici, na kojoj službi ostajem relativno dugo, do rujna 1998. godine. To je treći, osjetno najopširniji dio knjige. Bilo je to vrijeme, posebice prve 3-4 godine, gotovo svakodnevnog upoznavanja nadležnih u Državnom tajništvu Svete Stolice, ali i kolega veleposlanika, akreditiranih pri Svetoj Stolici, s teškim stanjem u Hrvatskoj, tj. s posljedicama agresivnog, osvajačkog rata protiv Hrvatske kao i s našom borbom za oslobađanje okupiranih područja, ali i s iznimno teškim položajem hrvatskoga naroda u BiH. No, bilo je i trenutaka ispunjenih velikom radošću i neopisivim ponosom nakon svake naše oslobodilačke akcije – „Maslenica“, „Bljesak“, a poglavito nakon „Oluje“ i konačnoga oslobađanja svih zaposjednutih područja naše Domovine.

Posted in Uncategorized.