Mirjana Rakić: 65 godina, mirovina?

65 godina starosti, do ove nikako prolazeće krize, bilo je u većini zemalja u svijetu vrijeme kada se odlazilo u mirovinu. Silom zakona ili prirode ali to je bilo to neko vrijeme kada su se zatvarale ladice, praznili ormarići, pospremali radni stolovi, u dobra vremena čak se i slavilo, kupovali pokloni, eto da se odlazeći radnik sjeća svojih kolega! Kako se to čini dalekim i sve manje stvarnim. Vremena su se promjenila…. ta konstatacija pogodna za sve prigode, gotovo da je postala dnevna jadikovka od vrhova države, što sve treba brinuti, do svakog pojedinca, što je opet jednako strašno na toj posljednjoj, osobnoj razini, kada se traži izlaz a njega nema.

Kako se s godinama nose organizacije? Pate li one od zamora, sporosti, zaboravnosti, bezidejnosti, nedjelotvornosti? Idu li one u mirovinu, tko o tome odlučuje? Najveća međunarodna organizacija sigurno su Ujedinjeni narodi, sve zemlje svijeta tu su pobrojane, sudjeluju kako koje s većim ili manjim doprinosom ali tu su… Punih 65 godina!

Toliko će ove godine napuniti UN kojemu se od osnivanja i raspodjele svih najvažnijih mjesta do danas, članstvo stalno povećavalo. Ova naša planeta bubri novim državama, ali raspored moći u odlučivanju ostao je na East Riveru zapečaćen! Tu se u stvarnosti pokazuju svi problemi konstatacije: vremena su se promjenila… a sve se čini kao da se ništa nije. Vijeće sigurnosti UN-a, kao najvažnije tijelo u donošenju krucijalnih odluka u međunarodnoj politici, ili barem se takvim smatra, trebalo bi brinuti nad mirom i sigurnosti ovog našeg svijeta. Kako je zamišljeno 1945, na samome početku UN-a, do danas ništa se ne mijenja! Sastav Vijeća bez obzira na mnoge rasprave i uvjeravanja na nužnost promjena jer, uz ostalo, važnost stalnih članica ne odgovara njihovom stvarnom značenju u današnjem svijetu, ostalo je gluho, uvjereno da je tako najbolje! kako se bez njihove odluke ne može pokrenuti nikakav ozbiljan proces promjena, vrtnja se nastavlja ali – bez rezultata! Stalni ostaju, ostali ispadaju! Ne zaboravimo, pet su stalnih članica s pravom veta: Kina, Rusija, SAD, Velika Britanija i Francuska. Svake dvije godine, dobivaju infuziju svježe krvi, 10 nestalnih članica koje bi trebale biti glas ostatka svijeta, čitaj skoro 200 zemalja! Njima je omogućeno da “govore” ali ne i da utječu na konačne odluke! Tek toliko da se zna red za stolom za koji su propuštene nakon temeljitog skeniranja i dokazivanja da su one te koje mogu dobiti povjerenje da izravno slušaju petoricu u njihovom poimanju stvarnosti u međunarodnim odnosima.

Izraelsko-Palestinski odnosi i mirovni proces na Bliskom istoku, gotovo su stalna točka dnevnog reda Vijeća sigurnosti. Logično, jer stalnim napetostima i čestim ratovanjima prijete stabilnosti, sigurnosti i miru daleko većeg područja nego je teritorij tih dviju sukobljenih strana. U odnosu na takvu prijetnju članice Vijeća oprezno, s puno fraza pokušavaju prikriti da nisu u mogućnosti povući neki odlučan potez u višegodišnjem iscrpljivanju snaga vojno nadmoćnijeg Izraela s Palestincima, usmjeriti sukobljene prema vlastitoj davnoj donešenoj odluci o postojanju dviju država! Tko je ekstreman a tko odgovara na provokacije, teško se više može prihvaćati kao argument za ne činjenje. Valjanost odluke UN-a kroz poteze Vijeća sigurnosti davno je dovedena u pitanje, jednako kao i brojne rezolucije koje su trebale pomoći da se događaji usmjere prema pozitivnom ishodu. Na zadatku privođenja razumu na terenu Bliskog istoka, sagorjeli su mnogi posrednici, neki su ismijani, neki su sami odustali svjesni bezizlaznosti situacije, jer, u konačnici, uvijek postoji neki zašitnik, koji će u pravo vrijeme na pravome mjestu podići dodatni zaštitni zid. I najnovija operacija međunarodnih humanitaraca “probijanja” blokade Gaze samo je potvrda toga! Kakve međunarodne vode, kakav izraelski desant na brodove zbog oružja koje nije pronađeno, kakvi mrtvi humanitarci, kakva pomoć za milijun i pol ljudi koji skapavaju hranjeni i napajani na kapaljku? Svemu tome Vijeće ne vjeruje već zahtijeva… da Izrael napravi istragu što se dogodilo i zašto? Vlada, navodno, ili ministar obrane trebali bi sročiti suvisli odgovor ne samo svijetu već i Izraelcima, zašto je jedna katastrofalno loše zamišljena vojna operacija provedena i s kojim ciljem? Smatraju li odgovorni dužnosnici da su time dodatno osigurali svoj narod ili što? Jesu li uspjeli obeshrabriti Hamas, koji sada može mirno sjediti i gledati kako se susjed bori s glačanjem odnosa s vlastitim saveznicima!

Prijateljima Izraela stala je kost u grlu, naime neke tako bjelodane stvari teško se mogu opravdati! Turska je zbrojila mrtve, svi ubijeni su humanitarci turskog državljanstva, a Egipat je nakon dugo vremena otvorio granicu prema Gazi! Naime, Egipat je zajedno s Izraelom 2007. pooštrio blokadu Gaze nakon što je Hamas preuzeo vlast. Arapska liga se također probudila, čelnici su obišli palestinska područja podsjećajući da su zatražili od Vijeća sigurnosti UN-a da naredi Izraelu ukidanje blokade!

Naime u Gazi, trenutno najvećem logoru, stanovništvo preživljava isključivo od humanitarne pomoći koja može sadržavati jedino ono što Izrael smatra da ne može koristiti za “neke druge svrhe”. To, na primjer, uključuje cement i potrebne materijale za obnovu, pa tisuće ljudi živi u privremenim nadstrešnicama nakon što su u prosincu 2008. u izraelskim napadima i bombardiranjima do temelja uništene njihove kuće.

Oni će pod vedrim nebom dočekati i 20. lipnja kada se obilježava još jedan Svjetski dan izbjeglica. UNHCR, jedna od najvažnijih agencija UN-a, ove je godine odredila temu “Dom”. Na taj način upozorava se na vapaj oko 40 milijuna ljudi diljem svijeta koji su ostali bez doma silom sukoba, nemira i progona. Pronaći im sigurno utočište, novu budućnost, obveza je međunarodne zajednice i njezinih organizacija!

U međuvremenu, kolona onih kojima je pomoć nužna stalno se povećava. Imena država, gradova, regija, se ponavljaju ili mijenjaju, neka su trajno na popisu! Trenutačno Somalija predstavlja jednu od najvećih humanitarnih kriza u svijetu. Polovica njezinog stanovništva treba pomoć – 1,7 milijuna njih raseljeno je unutar države a 570 000 su izbjeglice u široj regiji koja je i onako opterećena problemima, od gladi do nasilja. Od početka ove godine, dakle u prvih pet mjeseci ove godine, novih je 170 000 Somalijaca krenulo na put u nepoznato pokušavajući spasiti svoje živote i živote svojih najbližih. Pozivi raznim zaraćenim stranama da ne gađaju civilne četvrti slabo se čuju od grmljavine oružja.

Još 1930. godine ekspert za probleme izbjeglica J. Hope Simpson napisao je: sprječavanje je bolje nego lječenje! Međunarodna akcija mora se usmjeriti na sprječavanje pojave novih valova izbjeglica, rješavajući napetosti, političke i gospodarske, koje prijete neplaniranim migracijama. Nije li najveća svjetska organizacija UN pravo mjesto za takvo što? Ne samo promišljati o problemu već i činiti da on nestane. Je li organizacija nakon 65 godina za mirovinu? Odgovor je u njezinoj povelji, osnovama zajedništva: svijet bez nasilno raseljenih ljudi je svijet u kojem se sukobi rješavaju na miran način, poštuju u potpunosti ljudska prava a sigurnost sviju nas je zajamčena. Zato su Ujedinjeni narodi osnovani. I stoga – mirovina nikako ali buđenje da! Staru zgradu na East Riveru treba dobrano prozračiti!

Mirjana Rakić

Posted in Kolumne.