Hrvatsko društvo za Ujedinjene narode, od svog ponovnog osnivanja u 2009. godini, razvilo je veoma plodnu djelatnost. Jedna od aktivnosti je i uređivanje web stranice na kojoj se pojavljuju prilozi domaćih i stranih stručnjaka iz područja UN. Zamoljen sam da, kao bivši Predsjednik Udruženja za UN RH (danas Hrvatskog društva za UN – HDUN), u nekoliko crta opišem dosadašnji rad hrvatskih udruženja za UN.
Prvo Udruženje za UN RH osnovano je ranih 1950. godina. Prvi Predsjednik Udruženja bio je dr. Hinko Krizman, tadašnji ministar pravosuđa u Vladi RH. Glavni tajnik bio je prof. Rikard Lang, dok je autor ovog napisa, koji je u to vrijeme bio doktorand Pravnog fakulteta u Zagrebu s temom iz područja UN, bio organizacioni sekretar. Udruženje je dobilo svoje prostorije, zajedno s Društvom pravnika, i to u Zagrebu, u prizemlju zgrade u kojoj se danas nalazi Vrhovni sud RH. Prostorije Udruženja bile su otvorene za javnost, a biblioteka Udruženja dobivala je publikacije UN-a od Informacionog centra UN-a u Beogradu. Aktivnosti Udruženja u ono su se vrijeme uglavnom ograničavale na održavanje predavanja o UN te sudjelovanja u proslavama raznih značajnih datuma iz povijesti UN-a (Dan UN-a, Dan prava čovjeka i sl.). Aktivnost je bitno porasla kad je netko od vodećih državnika sudjelovao u radu UN.
Kad sam se 1991. godine vratio iz New Yorka, gdje sam nekoliko godina bio viši pravni savjetnik u Centru za transnacionalne korporacije UN, pojavio se interes za obnovu rada Udruženja. Prijedlog da preuzmem dužnost Predsjednika Udruženja nije došao iz službenih krugova, već od mladog studenta prava Zorana Pamića, koji je u to vrijeme samoinicijativno nastojao oživiti rad tog Udruženja. Prihvatio sam taj prijedlog, uvjeren da ću na taj način moći povezati građansku inicijativu sa službenom politikom. Međutim, taj je pokušaj stalno nailazio na neobjašnjive prepreke. Udruženje je službeno osnovano u svibnju 1992. godine, a primljeno je u članstvo Svjetske federacije udruženja za UN (WFUNA) u studenom 1993. Godine. Kad je Udruženje zatražilo novčanu pomoć Vlade kako bi moglo platiti članarinu WFUNA-i, prijedlog je bio odbijen. G. I. Milas, koji je u to vrijeme bio Čuvar državnog pečata, lično mi je objasnio, prilikom jednog primanja na Pantovčaku, da je on bio protiv financijskog potpomaganja Udruženja, jer za njega Udruženje za UN ima jednaki status kao i „društvo za zaštitu ptica pjevica“, te da Država nema interes potpomagati rad takve organizacije. Ovakvo nerazumijevanje za rad Udruženja iz tadašnjeg vrha vlasti u Hrvatskoj, nastavilo se je i kasnije. Iznos za članarinu WFUNA za 1993. i 1994. godinu, dala je tada INA.
Godine 1992., Udruženje je organiziralo proslavu Dana UN-a (24. listopad) u Muzeju Mimara, a kao uvodničara pozvalo je g. Cedric Thornberry-a, koji je tada bio najviši službenik UN u Hrvatskoj. Nakon tog skupa, g. Pamić je bio pozvan na informativni razgovor u policiju, da objasni po čijem ovlaštenju je ta proslava organizirana. Istovremeno, u Hrvatskoj je radila jedna omladinska organizacija za UN, predvođena g. Grgićem. Ta je organizacija imala veću podršku službene politike i g. Grgić je bio i primljen kod Predsjednika Tuđmana. Ta je atmosfera, otkrivala nerazumijevanje državnog vrha za rad Udruženja i vođenje nekakve nerazumljive „politike“ u odnosu na Udruženje.
Godine 1995., WFUNA je organizirala proslavu 50. godišnjice osnivanja UN-a u Fairmont Hotelu u San Franciscu, gdje je 1945. godine i potpisana Povelja UN-a. Odlučio sam tom sastanku prisustvovati jer je to bila prilika da Udruženje UN RH izloži na jednom međunarodnom forumu prigovore na rad UN na području bivše Jugoslavije. Sastavio sam izlaganje u kojem sam napao agresiju Srbije i JNA na RH i BiH i poslao ga prethodno Ministarstvu vanjskih poslova na uvid i eventualne sugestije. Kako nikakve sugestije nisu dane, održao sam to predavanje sa sadržajem za koji sam smatrao da je opravdan. I danas, kad čitam to izlaganje, vidim da je bilo puno kritike prema radu UN-a u Hrvatskoj, a posebno u izjednačavanju agresora i žrtve.
Vjerojatno najveći i trajni uspjeh Udruženja za UN bila je inicijativa koja je urodila izdavanjem knjige Hrvatska i Ujedinjeni narodi (1996). U toj je publikaciji 26 autora na 596 stranica obradilo razne aspekte djelovanja UN-a. Sastavljanje te publikacije ne bi bilo moguće da joj punu podršku nije pružio dr. Ivan Šimonović, koji je u ono vrijeme bio pomoćnik ministra vanjskih poslova i dr. Budislav Vukas, profesor međunarodnog javnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Veliku zaslugu za njeno objavljivanje imao je i glavni urednik tvrtke Organizator, pok. g. Alfons Šunjara, koji, na moju veliku žalost, nije nikada dobio nikakvo priznanje za taj njegov doprinos. Urednike (Šimonović, Vukas, Vukmir) primio je predsjednik Tuđman, nakon svečane promocije te publikacije u Auli Rektorata.
Godina 1995. bila je obilježena masakrom u Srebrenici u srpnju i Olujom u kolovozu. Nakon tih događaja, rad UN-a u Hrvatskoj postao je za RH irelevantan, a sam UN je izgubio ugled, podršku i utjecaj u domaćoj javnosti. Rad Udruženja (koje je u međuvremenu preimenovano u Hrvatsko društvo za UN), sve se je više odvijao u zatvorenom krugu nekolicine sveučilišnih profesora i javnih radnika, a bez značajnijeg javnog djelovanja i bez podrške javnosti. To je dovelo do prestanka rada HDUN-a 2006. godine. U pismu iz 2008., kojim sam objasnio predsjedniku WFUN-a, g. Hans Blixu, razloge za prestanak rada Udruženja i kojim sam najavio ponovno oživljavanje rada HDUN u Hrvatskoj, napomenuo sam da je rad UN u Hrvatskoj između nakon 1991. doveo do pada interesa za UN, ali da nove generacije s pravom gledaju u budućnost u kojoj će UN igrati važnu ulogu. Kao što je to rekao Generalni sekretar UN prigodom svečanosti u povodu 10-godišnjice zločina u Srebrenici, taj će zločin (a možemo dodati i sveukupno djelovanje UN na ovim prostorima u tom razdoblju), „progoniti UN zauvijek“. Ipak, to ne smije biti razlog da se Ujedinjenim narodima odrekne podrška. Naprotiv, osnivanje Ujedinjenih naroda nakon Drugog svjetskog rata i njen rad u posljednjih više od 50 godina, potpuno su promijenili odnose među državama. Stoga, usprkos određenih slabosti te organizacije, istoj treba davati punu podršku.
Kao posljedica interesa i zalaganja dviju mladih studentica, gđica Irene Pereša i Lee Kašpar, godine 2008. ponovno je pokrenut postupak osnivanja Hrvatskog društva za Ujedinjene narode. Kada je to novo Društvo, ponovno 2009. stalo na noge, razvilo je aktivnost koja daleko prelazi okvire djelatnosti ranijeg Društva. Očito je da su se prilike promijenile i da sada i Ministarstvo vanjskih poslova nalazi u Društvu svog „partnera“ u razvijanju spoznaje o korisnosti UN-a i daje mu punu podršku. To je prirodna simbioza, koja društvima za UN u mnogim državama daje posebni značaj. Društva za UN u svim državama gdje postoje, imaju i posebnu ulogu u razvijanju znanja o poznavanju organizacije i rada UN-a i njihov rad je uvijek pod određenim patronatom i uz poticaje odnosnih država. Tako treba biti i u Hrvatskoj. Taj rad treba shvatiti kao prvi korak u stvaranju i obrazovanju budućih stručnjaka koji će, kao predstavnici Hrvatske, moći doprinijeti budućem radu Ujedinjenih naroda, te u stvaranju pozitivnog javnog ozračja za suradnju među državama.
Dr. Branko Vukmir, bivši Predsjednik Udruženja za UN u Republici Hrvatskoj
English