Vesna Vuković, veleposlanica RH pri UN-u Ženeva: Ženeva – europski centar multilateralizma

Smještena u samom srcu Zapadne Europe i na njezinu glavnom tranzitnom pravcu, u podnožju planinskog masiva Jure i predvorju Alpa, multikulturalna Ženeva ujedno je autentičan međunarodni multilateralni centar, čiji postanak datira iz 1291. godine. Sastavni dio Švicarske Konfederacije Ženeva je postala 1815. godine.

Duh promjena zavladao je tim prosperitetnim i aktivnim gradom još u 16. stoljeću, u doba reformacije pod vodstvom Jeana Calvina, koja je poticaje primila prvo iz njemačkog, a zatim i iz francuskog kulturnog prostora. U to doba Ženeva postaje poznata pod nadimkom »Protestantski Rim«. Kao ideološko, gospodarsko i intelektualno središte bila je veoma zanimljiva svojim susjedima, koji su je pokušali zauzeti 1602. godine, ali bez uspjeha. Otada Ženeva svake godine brojnim svečanostima obilježava svoju pobjedu u tome jednodnevnom sukobu, posljednjem u njezinoj povijesti.

Ženeva je svoj vlastiti put na međunarodnu scenu u području multilateralne diplomacije i humanitarnih aktivnosti izgradila još u 19. stoljeću, kada je ustanovljen Međunarodni odbor Crvenog križa (International Committee of the Red Cross – ICRC). Prema povijesnim izvorima mladi je ženevski trgovac Henri Dunant bio zgrožen prizorom na poprištu bitke kod Solferina, na sjeveru Italije, gdje se 1859. austrijska vojska sukobila sa snagama francusko-talijanskog saveza. Nakon te bitke Austrijanci su konačno protjerani iz sjeverne Italije, a na bojnom je polju ostalo 40.000 ranjenika. Sanitetske službe i samo nekolicina liječnika nisu mogli pomoći svim ranjenicima. Dunant je spontano pokušao naći dobrovoljne pomagače među lokalnim stanovništvom, koje je nakon početnog otpora ipak u svoje kuće i crkve primilo brojne teško ranjene i umiruće vojnike. Tada je zamislio međunarodno društvo za pomoć koje bi se temeljilo na ugovoru i pravno obvezivalo države potpisnice. Svoje prijedloge iznio je u knjizi »Sjećanje na Solferino«, koju je dao tiskati u 400 primjeraka te je poslao utjecajnim prijateljima i javnim osobama. Prvi kongres Međunarodnoga Crvenog križa održan je 1863., a prva Ženevska konvencija potpisana je 1864. godine.

Ništa manje zanimljiva nije ni povijest Međunarodne organizacije rada (International Labour Organization – ILO), koja je osnovana 1919. u sklopu Versajskog ugovora kao sredstvo za postizanje univerzalnog i trajnog mira utemeljenog na socijalnoj pravdi. Ustav Organizacije pripremila je komisija osnovana na mirovnoj konferenciji održanoj u Parizu i Versaillesu. Predvodio ju je čelnik Američke federacije rada Samuel Gompers (SAD) u suradnji s predstavnicima devet drugih država. Sastav je Organizacije, kao i izaslanstava njezinih država članica, jedinstven: zastupljeni su predstavnici vlada, poslodavaca i radnika. Preambula Ustava kaže da su se ugovorne strane prilikom osnivanja Organizacije rukovodile osjećajem pravde i humanosti te željom za postizanje trajnoga svjetskog mira.

Međunarodni odbor Crvenog križa i Međunarodna organizacija rada primjeri su humanitarnog i socijalnog principa djelovanja na međunarodnim osnovama te su, poput koncepcija slobode mišljenja i demokracije, ponikli upravo u Ženevi. Stoga bi se gotovo moglo reći da je logično što se sjedište Lige naroda, prethodnice današnje Organizacije ujedinjenih naroda, također nalazilo u Ženevi. Osnovana nakon Prvoga svjetskog rata, Liga naroda imala je zadaću da razvija suradnju među narodima te jamči mir i sigurnost. Njezinim osnutkom poduzeti su prvi pokušaji zaokreta u međunarodnim odnosima, s težištem na mirnom rješavanju sukoba i institucionalizaciji suradnje između država. Ženeva je odabrana za sjedište Lige upravo zbog svoje prepoznatljivosti u području međunarodne diplomacije i pregovora, te je 15. studenoga 1920. oduševljena masa dočekala sudionike njezina prvog zasjedanja, dok je svečana ceremonija održana uz kip autora »Društvenog ugovora« Jean-Jacquesa Rousseaua. U doba prvog zasjedanja i tijekom nekoliko prvih godina rada Liga je imala tek 53 članice, ali je to bilo sasvim dovoljno da l’Esprit de Genève postane sinonim za proklamirani duh svjetskog zajedništva. Liga je prvobitno bila smještena u Palači Wilson (danas sjedište Visoke povjerenice UN-a za ljudska prava), gdje je ostala sve do 1936, kada je dovršena Palača narodâ (čija je gradnja započela 1929.), golemo zdanje okruženo zelenilom, s pogledom na Ženevsko jezero. Njegova impozantnost odražava velike nade što su se polagale u uspostavu trajnog mira i suradnje među državama.

Kao što znamo, Liga ipak nije bila dorasla rastućim problemima koji su doveli do Drugoga svjetskog rata i praktično ugasili njezine aktivnosti. No principe ustanovljene u Statutu Lige preuzela je Organizacija Ujedinjenih naroda (osnovana 1945. u San Franciscu), te su se oni dalje razvijali kroz njezine vlastite djelatnosti i kroz rad brojnih specijaliziranih organizacija u sustavu UN-a i izvan njega. Mnoge od tih organizacija osnovanih u različitim razdobljima imaju sjedište u Ženevi.

Gašenje Lige na posljednjoj sjednici 1946. godine obilježeno je također predajom vlasništva nad nekretninama novoosnovanoj Organizaciji ujedinjenih naroda kao njezinoj pravnoj sljednici. Dotadašnje sjedište Lige postalo je UN-ov europski ured, koji je nastavio tradiciju multilateralne diplomacije te se profilirao kao centar diplomatskih konferencija i kao baza za provedbu velikog broja aktivnosti u gospodarskom, socijalnom i razvojnom području. Izraz Spirit of Geneva, skovan davne 1920. godine, i dalje se koristi na brojnim konferencijama i sastancima UN-a, WTO-a i drugih specijaliziranih organizacija.

Na čelu Ureda UN-a nalazi se generalni direktor (Director-General), kojega imenuje Glavni tajnik UN-a. Sadašnji, dvanaesti po redu direktor Ureda je Sergej Ordžonidkidze (Ruska Federacija), koji tu dužnost obavlja od 2002., uskoro odlazi s ove funkcije budući je Glavni tajnik UN-a 11. ožujka 2011. objavio ime njegovog nasljednika, a to je Kassym-Jomart Tokayev (Kazahstan). To je prvi puta da će državljanin jedne azijske zemlje obavljati poslove generalnog direktora Ureda UN u Ženevi. Zadaća je generalnog direktora da koordinira i potpomaže suradnju između država članica, civilnog društva, regionalnih i međunarodnih specijaliziranih organizacija na brojnim područjima te da pridonese postizanju njihovih ciljeva. To bez sumnje nije nimalo lak zadatak, kako s obzirom na brojnost organizacija te njihovu financijsku i programsku neovisnost, tako i na širinu područja njihova rada. Među njima naime neizbježno dolazi do preklapanja, koje pak vodi smanjenju efikassnosti, te se UN-ovi principi koordinacije, učinkovitosti i vidljivosti rezultata upravo u Ženevi svakodnevno primjenjuju u praksi.

Godišnje se u Ženevi održi oko 9.000 sastanaka Ureda UN-a, specijaliziranih organizacija iz UN-ova sustava (Svjetska zdravstvena organizacija –WHO, Svjetska meteorološka organizacija – WMO, Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo – WIPO, Međunarodna organizacija rada – ILO – koja ove godine slavi 100. obljetnicu postojanja, Visoki povjerenik UN-a za izbjeglice – UNHCR, Visoki povjerenik za ljudska prava – UNHCHR, da nabrojimo samo one najpoznatije). Kada im se pridoda Svjetska trgovinska organizacija, izvan sustava UN-a, s oko 4.500 sastanaka godišnje, dobiva se prilično dojmljiv broj. Od 450.000 stanovnika Ženeve danas oko 40% čine diplomati iz 161 (od ukupno 192) države članice Ujedinjenih naroda te zaposlenici u 31 međunarodnoj vladinoj organizaciji i u 170 nevladinih organizacija, što Ženevu bez dvojbe čini jednim od najvećih međunarodnih gradova na svijetu.

Budući da bi prikaz ciljeva i aktivnosti pojedinih međunarodnih organizacija, osobito onih iz sustava Ujedinjenih naroda, zahtijevao mnogo više prostora i elaboracije, ovdje ćemo se kratko osvrnuti na tri trenutno glavna područja djelovanja država članica UN-a, koja će taj status najvjerojatnije zadržati i u nekoliko idućih godina: ljudska prava, razoružanje i kontrolu oružja te gospodarstvo (kojim se ponajviše bavi Svjetska trgovinska organizacija –WTO).

Područje ljudskih prava u prvom je redu predmet rada UN-ova Vijeća za ljudska prava, koje zajedno s UN-ovom Komisijom za izgradnju mira predstavlja jedan od prvih konkretnih rezultata cjelovite reforme sustava UN-a. Upravo je u tijeku 16. redovita sjednica Vijeća, u čijem su uvodnom dijelu sudjelovali visoki dužnosnici mnogih članica Vijeća (ministri vanjskih poslova SAD-a, Velike Britanije, Francuske, Italije) i promatrača, uključujući Hrvatsku. Svi su se govornici osvrnuli na teško kršenje ljudskih prava u Libiji, pri čemu su aktualni režim pozvali da prestane s takvom praksom i poduprli rezoluciju o istom predmetu, usvojenu na izvanrednoj sjednici Vijeća od 24. veljače 2011. (napomenimo da je Libija također članica Vijeća, pa time tamošnji događaji imaju još veću težinu), koja osuđuje postupke libijske vlade. Jedinstvo članova Vijeća ogleda se i u tome što je rezolucija o stanju ljudskih prava usvojena konsenzusom, a nijedna država ni prije ni poslije njezina usvajanja nije iznijela svoja dodatna i posebna zapažanja (što je inače uobičajena praksa). Kada se rezoluciji Vijeća za ljudska prava pribroji rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a o uvođenju sankcija Libiji i odluka Opće skupštine UN-a o suspenziji članstva Libije u Vijeću za ljudska prava, možemo doista reći da su se ovih dana Ujedinjeni narodi pokazali u najboljem svjetlu. Usto UN-ov povjerenik za izbjeglice (UNHCR) i Međunarodna organizacija za izbjeglice (IOM) nizom zajedničkih i koordiniranih akcija na terenu poduzimaju posebne napore povezane s izbjegličkom krizom i povratkom radnika-migranata u zemlje njihova podrijetla (prije svega u Bangladeš).

Izuzmu li se krizne situacije koje u pojedinim zemljama rezultiraju kršenjem ljudskih prava, Vijeće u svojemu mandatu ima i mnoga druga pitanja, od kojih je najvažnije pregled stanja ljudskih prava u državama članicama, pregled proteklog rada Vijeća i moguća poboljšanja u tom području te rad posebnih izaslanika (za slobodu medija, stanovanje i dr.).

Ženeva je nadalje središte rasprave i pregovora u području multilateralnog režima razoružanja i kontrole oružja, koje su od posebnog interesa za mnoge države, uključujući Hrvatsku. Posebno se to odnosi na Konvenciju o zabrani mina, Konvenciju protiv određenog konvencionalnog oružja i novu Konvenciju protiv kazetnog streljiva. Te konvencije po broju država potpisnica/stranaka i po njihovu aktivnom pristupu problematici tvore solidan okvir za daljnji rad na ovome području, a ujedno kao temelj za pregovore o dodatnim protokolima koji će pridonijeti učvršćivanju mehanizama razoružanja i kontrole oružja. Nasuprot tome Konferencija o razoružanju, koja se bavi pitanjima nuklearnog razoružanja i kontrole sigurnosti u svemiru te opće transparentnosti u području razoružanja, nije uspjela ispuniti svoj mandat jedinog multilateralnog pregovaračkog tijela u svojem području. Blokada pregovora traje već punih dvanaest godina, a otpori postoje čak i prema imenovanju posebnog izvjestitelja za pitanje proširenja Konferencije.

Što se tiče Svjetske trgovinske organizacije (WTO), njezine aktivnosti trenutno su uglavnom usmjerene na prevladavanje zastoja u pregovorima Doha-runde. Pregovori se vode na ukupno devet područja (poljoprivredni i industrijski proizvodi, usluge, olakšavanje trgovine i dr.) te su iznimno složeni i osjetljivi za sve države članice, dok bi po svome okončanju među ostalim trebali omogućiti da se i zemlje u razvoju uključe u svjetske trgovinske tokove. Na pregovore i njihove zastoje utječe dakako i globalna ekonomska situacija, koja umanjuje napore da se globalno tržište liberalizira. No, uz pretpostavku konstruktivnog pristupa i transparentne aktivnosti svih članica, očekuje se da bi Doha-runda ipak mogla završiti ove godine.

Multilateralne aktivnosti koje se odvijaju u okviru Ureda UN-a, pojedinih UN-ovih tijela i brojnih specijaliziranih organizacija u Ženevi obilježene su slojevitošću i raznolikošću tema u vrlo različitim područjima, a njihove agende – uz globalna politička kretanja, kao što je vidljivo na primjeru Libije – usmjeravaju i konkretne postupke država članica (tj. njihovih stalnih predstavništava) u skladu s njihovim nacionalnim interesima i vanjskopolitičkim prioritetima.

Vesna Vuković, veleposlanica pri Stalnoj misiji RH pri Uredu Ujedinjenih naroda, Ženeva

Ženeva, ožujak 2011.

Posted in Kolumne.