U televizijskoj emisiji u kojoj sam gostovao, sugovornica je, zagovarajući hrvatski ulazak u EU, pa onda i glas za na referendumu koji se održao 22. siječnja 2012., rekla da je to način donošenja mira i stabilnosti “ brdovitom Balkanu”. Drugi gost, predstavnik Crkve, barem načelno za EU, ispravio ju je komentarom da Hrvatska nije Balkan. Kamere se još nisu ugasile, kada sam postavio pitanje smatra li kolega da su Hrvati u Bosni Balkanci? Ili oni u Hercegovini? Nastao je muk. Nakon ponovljenog pitanja petljanje da je bitno odrediti geografsku definiciju Balkana, jer se u tom slučaju… O granicama Balkanskog poluotoka, koji nužno dijeli hrvatski korpus, nisam razmišljao sve dok jedna generacija studenata povijesti na Filozofskom fakultetu gdje radim nije u prostorijama Matice hrvatske pokušala organizirati međunarodni znanstveni simpozij o “pojmu Balkana”. Vodstvo, isto ovo koje je i danas u palači u središtu Zagreba, odbilo je ustupiti prostor. Hrvatska, objasnili su, nije Balkan, pa se onda i bez jasne ograde da nije riječ o nama, nema što o tome raspravljati. Slijedila je ipak ispravka jednog od visokih činovnika Matice. Možda je Bosna Balkan, ali Hrvatska nije, izgovorio je ne-Balkanac studentu koji je, avaj, bio baš iz Livna. Ustali su se studenti i o Balkanu se nije raspravljalo u srednjoeuropskoj Matici hrvatskoj, već Balkanu otvorenijem Studentskom centru.
Od kraja devedesetih kada sam bio na studiju u Belgiji, prestale su me smetati dvije stvari: jedna da nas svi drže Istočnom Europom i da smo za sve na Zapadu Balkanci. Postupno i tiho, to su prihvatili i u državnoj upravi. U brojnim programima usavršavanja, stipendijama i slično, parili su nas isključivo sa sličnima, okružjem, regijom i nitko nikada nije o tome previše govorio. Ostala je, svejedno, nelagoda. „Naš dio Europe“, na koncu, bila je formula izbjegavanja imenovanja o kojem je geografskom pojmu doista riječ. U Diplomatskoj akademiji MVPEI-a, kako se tada zvalo Ministarstvo vanjskih, jedna je studentica pisala „regija našeg dijela Europe“. Upozorio sam je da tekst možda uskoro, kada postanemo članicom Europske Unije, neće ništa značiti, da se ne treba bojati imenovati očito, jer tek smo na europskom Jugoistoku u nekim stvarima prvi i najbolji.
Put u EU na kraju je. Samo dramatično krivi potezi mogli bi zaustaviti članstvo RH 1. srpnja 2013. godine. Pravo vrijeme da se, mada se dramatično kasni, još jednom pokuša razmisliti što smo i gdje smo? Jer nije dovoljno reći, kako to čine desni mediji, da je članstvo u EU konačni odmak od Balkana i jasan znak Srbiji da ne pripadamo u istu skupinu, da nismo isto. Konačno, institucije koje se najviše hvale zaštitom nacionalnog bića najmanje su učinile da Hrvatsku na bilo koji način pozicioniraju. Ako nismo Balkan, a sasvim sigurno nismo samo to, što je s drugim fenomenima koji su Hrvatsku odredili? Što je s našim srednjoeuropskim identitetom? Koji su to napori učinjeni da se Hrvatska pozicionira i prepoznaje na takav način? Ako netko misli da je dolazak u središte Zagreba i uočavanje arhitekture slične onoj u Grazu, dovoljno, griješi.
Sredozemlje ili Mediteran definitivno su glavni identitet za dio nacije. Većina stranaca, ako uopće ima stav o Hrvatskoj, vidi ju kao zemlju Sredozemlja, mjesto za odmor. Sredozemlje je, očito važno i za susjede Slovence, koji su, za vrijeme predsjedavanja EU uspjeli dobiti Mediteransko sveučilište, što je pomalo bizarno i još bizarnije će biti kada RH uđe u Uniju, kada Jadran postane „europski“ sve do obala Crne Gore i Albanije. Treći je to krug u kojem se Hrvatska nalazi, treći identitet koji dijeli. Što smo učinili da naglasimo tu komponentu? Koji su naši instituti posvećeni promicanju Hrvatske kao sredozemne države? Zašto naši fakulteti vode istraživanja koja su tako usko fokusirana da jadranske teme iz Šibenika nisu već zanimljive u Zadru, a kamoli s druge strane sredozemnog bazena.
Hrvatska nema Mediteransko sveučilište, nemamo institut za Balkan. Slovenci imaju obje institucije. Nemamo think-tankove za definiranje politike, nismo načisto što smo, jer nešto ne želimo biti, negdje nas drugi ne vide, a ponešto, što nas određuje, ne odnosi se na cijelu zemlju. Hrvatski znanstvenici nisu koordinirani, naši potencijali su nepovezani, ne postoji jasna strategija, ali izdvojeno, kvaliteta mnogih bolja je od nekih sličnih država. Posljednjih nekoliko godina počelo se intenzivno govoriti o Pokretu nesvrstanih i kadrovima koji su se kod nas školovali. Mnogi pomorski časnici išli su u naše škole. Hrvatskim se diplomatima još uvijek često javljaju oni koji su školovani kod nas. Jest, prošlo je više od 20 godina nakon što smo s prijezirom odbacivali sve vezano za Nesvrstane. Sjetili smo ih se tek kada smo lobirali za ulazak u članstvo Vijeća sigurnosti, ali smo povjerenje koje su nam dali, ne samo ne-iskoristili, već i upropastili.
Sredozemlje je prirodno okružje Europske Unije, prostor gdje se kapacitet i snaga Europe može pokazati. Prostor je to gdje se dotiču kulture, najvažniji energetski i financijski interesi, gdje se razvija postkolonijalna emancipacija, gdje, konačno, traje najdugotrajnija međunarodna kriza, onda između Izraela i Palestinaca. Sredozemlje je prostor gdje se EU najviše veže sa svijetom, gdje najizravnije utječe na svjetska zbivanja. Čak 75% razmjene u EU odvija se unutar sebe i s bliskim područjima, pa je u tome smislu regionalna suradnja prva i najvažnija. Sredozemlje je Europi najbliskije, a istovremeno historijski i ekonomski važno.
Hrvatska je na Sredozemlju. Taj identitet nam nitko ne može poricati (što se sa srednjoeuropskim često događa), u njemu se osjećamo udobno, baš kao što od sebe odbijamo balkanski. Sva tri određuju Hrvatsku, i ni od jednog nećemo pobjeći. Međutim, možda bismo neke mjere stvaranja ozbiljne države i ozbiljne državne strategije mogli pokušati definirati polazeći od onoga što nam je najmanje sporno. On može biti važan i za čvršće povezivanje sjevera Jadrana i Istre s Dalmacijom. Sredozemni bazen u narednom razdoblju očekuje porast stanovništva od 2-3 puta; porast pomorskog prometa za 3 puta. Oko 280 milijuna stanovnika uz More velikim je dijelom mlado, a srednja klasa se brzo povećava. Hrvatska nije zemlja opterećena kolonijalnim konotacijama. Dapače, zbog nesvrstanih možda bi još jednom mogla zaigrati na tu kartu i pokazati se kao logični, prijateljski ulaz u EU i zemlje istoka Europske Unije za arapski svijet južnog Mediterana. Takva bi politika, uz malo sreće, bila ohrabrujuća i za Bosnu i Hercegovinu. Bez izgradnje prometnica prema sjeveru, Dalmaciji i velikim lukama, čak i Rijeci, prijeti sudbina Trsta ili Soluna. Gradovi koji su dok je postojalo zaleđe bili prosperitetna, velika lučka središta, odsijecanjem zaleđa postali su gradovi mrtvih vezova.
Trenutno Hrvatska u zemlje Sredozemlja izvozi tek 2.6% ukupnog izvoza. Jasno je da se gospodarstvom još dugo nećemo nametnuti nigdje, pa ni na Sredozemlju. Mogli bismo zato pokušati s pameću, rješenjima za ekologiju. Hrvatska je u vrijeme djelovanje Radne zajednice Alpe-Jadran bila sjedište središnjeg tijela za ekologiju. Važna je članica je NATO-a u istočnom Sredozemlju; tamo je za Sjedinjene Države bila važna i Jugoslavija još od kraja šezdesetih godina.
Određeni potencijali postoje, postoji tradicija. Možemo relativizirati naše pomorske škole, možemo izvoziti znanje kakvo je pokazao Predrag Matvejević u Mediteranskom brevijaru. Možemo podsjetiti one koji su kod nas studirali da svoje unuke pošalju u Split, Zadar, Rijeku ili, najbolje, Zagreb. Politika koja bi se postavila na takav način, makar i nastojanje da se to učini, bila bi korisna za Hrvatsku, pokazala bi što možemo ponuditi Europskoj Uniji u području za koje je vitalno zainteresirana. Na taj bismo način najviše mogli doprinijeti i svjetskoj zajednici, a kod nas bi se mogla otvoriti istraživanja koja sada ne postoje, a svjetski su vitalna. Možda bismo s pravilnom politikom jednog budućeg dana mogli opravdati naše članstvo u Vijeću sigurnosti UN-a, kada smo davali obećanja koja smo prekršili.
Prof.dr.sc. Tvrtko Jakovina
Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
English