Tihomir Vinković: UN Security Council – friendly as it can be

Nedvojbeno najmoćnije tijelo svjetske ogranizacije, kako volimo nazivati Organizaciju Ujedinjenih naroda, Vijeća je sigurnosti. Nema krize u svijetu da o njoj nije raspravljalo 15-to člano tijelo. Naravno da nekada oni koji za to imaju moć odbiju raspravljati o nekoj temi i stanju, no i izostanak je rasprave u političkoj i diplomatskoj biti rasprava.

Kamere svjetskih televizija redovito prenose u svijet slike petnaest (ponekad i više, kada se i oni o kojima se raspravlja odvaže zatražiti riječ) ozbiljnih ljudi koji sa suradnicima (još ozbiljnijih lica) ulaze u prostorije Vijeća sigurnosti kako bi donijeli ili odbili donijeti važne, za neke (pojedince, države, pa i cijele narode) presudne odluke.

Kamerama (ne kamermanima – oni su nebitni – sliku prenosi stroj, ne čovjek) ponekad ozbiljni ljudi iz Vijeća sigurnosti upute svečano-zabrinute poglede u stilu – evo vidite koliki je teret odgovornosti na mojim leđima.

A kada ozbiljni ljudi prođu i zatvore se vrata dvorane Vijeća sigurnosti, počinju konzultacije novinara s redakcijama i ,naravno, međusobne što i kako izvijestiti, ima li netko nešto više i konkretnije od onoga što su u prolazu dobacili ozbiljni ljudi, a možda se netko od kolega slučajno sreo s nekim od savjetnika u misijama država članica UN-a koji mu je, onako povjerljivo, nešto otkrio.

Budimo realni – slučajnih susreta nema, savjetnici kraj novinara prolaze uz obvezni smješak, ali ne više od toga, ako vas u tom trenutku ne trebaju, ali vas uvijek nađu kada to žele.

A da vas trebaju, to jest da trebaju nekoga tko će prenijeti u tom trenutku potrebni spin,znate jer tada smješak iz onog obveznog prelazi u friendly, pa i više od toga. (friendly, u ovom smislu, se inače pogrešno prevodi kao prijateljski – u biti radi se o tipično američkoj umjetnoj i usiljenoj srdačnosti koja se uvježbava od malih nogu, a koju, zanimljivo, stranci – posebice diplomati – vrlo brzo usvoje, za razliku od pravilnog izgovora engleskih riječi).

U sve sam se navedeno osobno uvjerio u vrijeme za Hrvatsku (da izbjegnemo patetiku i suviše teške riječi) iznimno važnog razdoblja od 1992. do kraja 1995.

Tada se, naime, odlučivalo o sudbini mirovne misije UN-a u Hrvatskoj koja je počela djelovati pod nazivom UNPROFOR,u prijevodu Zaštitne snage Ujedinjenih naroda da bi se u međuvremenu pretvorile u UNCRO što zbog različitih tumačenja nije bilo baš tako jednostavno prevesti i tu dolazimo do biti ove kolumne.

Da bi se mirovnu misiju Ujednjenih naroda uopće moglo uspostaviti neophodna je suglasnost u Vijeću sigurnosti jer jedino ono ima moć (legalno) odobriti ulazak stranih postrojba u neku suverenu državu. A kako često nema jedinstvenog stajališta stalnih članica Vijeća onda se i usvojene odluke različito tumače.

Tako su za Amerikance slova CRO u kratici UNCRO značili Hrvatska, a za Ruse je to bila misija Ujedinjenih naroda za ponovnu uspostavu povjerenja – United Nations Confidence Restoration Operation u čijem se nazivu Hrvatska (Croatia) ne spominje.

Za one koji zaboravljaju tadašnja je ruska (i ne samo ruska) politika tvrdila da granice raspale Jugoslavije još nisu određene pa da se okupirana područje (tadašnje UNPA zone) ne mogu smatrati Hrvatskim teritorijem do postizanja rješenja i uklanjanja svih dvojbi.

Dvojbe su uklonjene i rješenje je postignuto u svibnju i kolovozu 1995., no o tome možda nekom drugom prilikom.

Ruski je veleposlanik u to vrijeme bio sadašnji (dugogodišnji) ministar vanjskih poslova Sergey Lavrov koji nikako nije (htio ili mogao) imati onaj prije opisani friendly stav.

Uvijek namrgođen ili pak tek strašno ozbiljan prilazio bi mjestu na (točnije u, jer se radi o ograđenom prostoru) kojemu čekaju novinari i bez ikakvog dvoumljenja zapalio bi cigaretu te promrmljao nešto kao – još nema suglasnosti ili ništa nismo postigli, stanje je teško.

Za razliku od njega, pomoćnik tadašnje američke predstavnice Madleine Albright (također uvijek smrtno ozbiljne i još nesusretljivije prema novinarima) Jamie Rubin bio je tipičan primjer friendly škole (života i) diplomacije.

Uvijek s unaprijed pripremljenim osmijehom spremno bi u hodu obično rekao puno riječi bez sadržaja, ali uz obveznu naznaku da se puno toga krije iza onoga što je rekao – u stilusamo ti to prenesi kako sam rekao, shvatit će oni koji trebaju.

Uglavnom – oni se ozbiljni ljudi s početka ove kolumne mogu smjestiti između Rubina i Lavrova – nitko nije toliko mrk kao drugi, ali ni toliko egzaltiran kao prvi.

A djelovanje se Vijeće sigurnosti može opisati parafrazom Churchill-ove definicije zapadnjačke demokracije – loš sustav, ali boljeg još nema.

A oni koji sjede u Vijeću – bez obzira tko su i koju državu predstavljaju – uvijek će biti – kao i samo Vijeće – friendly as one can be.

Tihomir Vinković,

urednik na Hrvatskom radiju

Posted in Kolumne.