Moglo bi se reći da je odabrati zanimljivu temu iz područja djelovanja Ujedinjenih naroda zapravo vrlo lak zadatak obzirom da se taj ogromni, složeni sustav dotiče gotovo svih zamislivih pitanja ljudske egzistencije. Tako bi naizgled bilo jednostavno zagrabiti u područje mira i sigurnosti i dotaknuti se dugotrajnih izazova poput bliskoistočnog mirovnog procesa ili recentnijih kriza kao što je danas to pitanje Sirije. Jednako tako, onima željnima nešto manje “agresivnih” tema, vjerojatno bi bilo zanimljivo pročitati tekst o lanjskom, reklo bi se i povijesnom, Rio+20 sastanku na vrhu o održivom razvoju, ili možda o ulozi novih tehnologija i inovacija u podizanju globalnog gospodarstva.
Od velikih napora za podizanjem standarda i zaštite ljudskih prava koji i dalje izazivaju značajna razmimoilaženja u međunarodnoj zajednici. Ili na prvi pogled kompliciranih administrativnih i proračunskih pitanja funkcioniranja Organizacije. Trajnih poziva na ubrzavanje strukturnih reformi Ujedinjenih naroda, te povećanje učinkovitosti sustava u provedbi politički deklariranih globalnih ciljeva. Možda bi jedan kolaž nedavno završenog i dinamičnog ministarskog tjedna na otvaranju novog 68. zasjedanja Opće skupštine u New Yorku mogao biti pravi magnet za čitanje. Kao i činjenica da je Hrvatska po prvi puta od ulaska u članstvo UN-a, u tom politički najuzbudljivijem razdoblju u godini, uspješno inicirala i organizirala posebni tematski sastanak (kao predsjedateljica Komisijom za izgradnju mira i u suradnji s tijelom UN Žene) o pitanjima ekonomskog osnaživanja žena u izgradnji mira. Svakako ništa manje zanimljiva bila bi i tema posve recentne i neočekivane odluke jedne novoizabrane države-članice da odbije dvogodišnji mandat u najprestižnijem, ali i najčešće prozivanom, tijelu kao što je Vijeće sigurnosti. Zapravo, vrlo je lako skrenuti u neki od rukavaca globalne agende i pri tome ispustiti neku od nespomenutih, ali također zasigurno nadahnjujućih tema.
No, koju bi svrhu imalo smisla i valjalo postići ovim tekstom? Na stranicama društva koje je do sada već ugostilo brojne i eminentne, domaće i strane kolumniste. Stranicama koje sigurno zaslužuju što širu publiku, a ne samo rijetke entuzijaste i zaljubljenike u promišljanja koja sežu dalje i dublje od interesa prosječnog građanina. I možda posve neočekivano, baš u toj činjenici leži razlog da se izabere možda ne tako uobičajena, a još manje očekivana tema. Makar zvučalo pretenciozno – DA, tema ove kolumne jest čitatelj, pratitelj ovih kolumni i aktivnosti Hrvatskog društva za UN! Kako danas, tako i sutra, i za par godina. Ali krenimo do poante ipak obilaznim putem…
Dojam je ovog autora da brojna društva i zajednice kao i države i njihove asocijacije, uz časne i vrijedne izuzetke, u dobroj mjeri kasne, a neke možda i posrću, za globalnim zbivanjima. Bilo onima koja nastaju posve spontano, bilo onima za koje mnogi vjeruju da zapravo predstavljaju napore (ne)poznatih autora ključnih strateških projekata, ili čak i samog procesa globalizacije.
U takvim okolnostima s pravom bi se moglo postaviti pitanje gdje se u tome nalazi naša država i naše društvo. Odnosno, što bi moglo predstavljati sljedeći veliki korak, sljedeći cilj u našem razvoju kao i ‘hvatanju’ koraka s globalnim procesima. Mozemo reci da su u svega dva desetljeća ostvareni važni povijesni uspjesi. Od ostvarene samostalnosti i državnosti, sigurnosti i teritorijalne cjelovitosti, međunarodnog priznanja u okviru Ujedinjenih naroda i pozicioniranja na međunarodnoj sceni, pa sve do recentnih ulazaka u članstvo NATO Saveza i konačno EU obitelji. No, što je sljedeće? I može li biti išta tako važno? Jesmo li iscrpili prostor i ideje za samo-aktualizaciju? Ima li uopće smisla i snage razmišljati o sljedećem koraku, pogotovo kada je globalna financijska kriza otvorila temeljna egzistencijalna pitanja za svakog pojedinca?
I dok smo svakodnevno teretom preživljavanja stisnuti u vlastiti mikro-kozmos, možda jedino rješenje upravo preostaje u tome da podignemo pogled prema “makro-kozmosu”? Iako nema opravdanja za nasilne demonstracije kakve imamo priliku pratiti diljem svijeta ili primjerice hacktivizme Anonymousa, jasno je kako je riječ o nažalost očekivanim refleksima na činjenicu višegodišnjeg izostanka ili barem zanemarivanja (kvalitetnog) odnosa na relaciji društva i države, pojedinca i vlasti. Neki bi rekli da bi svoj udio u ovom stanju mogli naći i mediji koji su za cijenu naklade ili političkog pokroviteljstva, za skandal i ‘žutilo’ zapustili visoke novinarske standarde i kvalitetu koja bi trebala pomoći uobličiti javno mnijenje. Jedinu silu koja ima potencijal biti i snažnija od zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, bilo to nekad na dobrobit društva i države ili ne… Bilo to revolucionarnim ili evolucijskim putem…
U današnjem globalnom selu neosporna je i vrlo detaljno elaborirana međuovisnost raznih pojava i procesa. Krize društvenog, političkog i religijskog karaktera utječu na gospodarsko-socijalnu dimenziju razvoja kako na nacionalnoj, tako i na regionalnoj i svjetskoj razini. Za svakog pojedinca u Hrvatskoj zato ne bi trebalo biti svejedno kakva je pravna i svaka druga (ne)sigurnost u najbližem europskom susjedstvu, poput onoga sjeverne Afrike i Bliskog istoka gdje svjedočimo neprekidnim dramatičnim događanjima i previranjima. Izostanak pitke vode, hrane, zdravlja i energije neprestano potiče nove migracije, sukobe, kao i nemale financijske i druge gubitke. Međunarodni trgovinski, financijski i energetski sustavi također nisu i ne mogu biti imuni na ova zbivanja. U svim ovim pitanjima aktivnu, ako ne i odlučujuću ulogu, imaju Ujedinjeni narodi i mehanizmi uspostavljani u njihovom okviru, dok alternative multilateralizmu ne samo da ne djeluje moralno ispravnim već niti realno održivima.
Iako se s pravom mogu istaknuti partikularni interesi kao i određene manjkavosti na vlastitom tlu, ne može se ne prepoznati kako je EU među pionirima ulaganja u globalno održiva rješenja. Premda su milijuni eura daleko najuočljiviji, riječ je o barem jednako vrijednim investicijama ideja, principa, prava, znanja i vještina. Istovremeno, već samo postojanje Unije i način njezinog evoluiranja služi kao živi dokaz isplativosti i kao putokaz nekim drugim, budućim regionalnim integracijama. Jednako tako, osim doprinosa pojedinih država-članica i sâme Unije, uočljiva je i rastuća uloga koju i pojedinci i organizacije civilnog društva s europskog kontinenta imaju po pitanjima od globalne važnosti.
Možemo li se stoga nadati da će se i u Hrvatskoj pojaviti snažniji interes za bavljenjem temama koje nadilaze nacionalne okvire, odnosno nadograđuju nacionalne politike? Mozemo li se udaljiti se od svakodnevne malodušnosti i nihilizma, sebičnog relativiziranja stvarnosti? Oduprijeti se pesimizmu i kompleksima, fiksnim idejama da mali narodi zapravo ne mogu igrati bitne uloge u međunarodnim odnosima? Prestati strahovati od mogućeg uspjeha, ali također i prepoznati i vrednovati dosadašnji? Može li se razviti aktivizam pozitivnog i progresivnog mentaliteta? Mogu li hrvatski mediji napraviti barem blagi zaokret u tom smislu i prepoznati spomenute međuovisnosti te potaknuti javnu svijest o zajedničkim svjetskim izazovima?
Određeni proplamsaji u tom smislu dali su se naslutiti još prošle godine kada je na inicijativu Ministarstva vanjskih i europskih poslova pokrenut cijeli niz događanja koji su obilježavanjem 20. obljetnice članstva Republike Hrvatske u Ujedinjenim narodima, za glavnu svrhu zapravo imali pojačati javnu svijest o važnosti Svjetske organizacije. Kako vezano za našu vlastitu nedavnu i burnu povijest, tako i za sadašnjost i, još važnije, budućnost. Pri tome zabilježeni interes medija, kao i potpora dijela državnih institucija, civilnog društva i akademske zajednice daju osnove za nadu da na prethodno postavljena pitanja postoje pozitivni odgovori.
Sigurno je da prostor za dodatni doprinos ne samo u provedbi već i u osmišljavanju pojedinih politika postoji i za civilno društvo. Iskoristiti sve dostupne potencijale i kapacitete u suočavanju s višedimenzionalnim izazovima stoga djeluje ne samo logičnim već i obveznim pristupom. Stoga posebno veseli revitaliziranje rada Hrvatskog društva za UN koje se u posljednjih nekoliko godina profiliralo ne samo kao platforma za rasprave i promišljanja svjetske politike već je uložilo i zamjetne napore da na tzv. grass-root razini mobiliziraju nove i mlade snage.
Već sama ta činjenica predstavlja značajno postignuće, neovisno o tome stvaraju li se tako budući kadrovi organizacija civilnog društva ili možda čak i hrvatskih državnih institucija pa time i diplomacije. Posebno bi pri tome veselilo kada bi se populariziranje rada UN-a nastavilo jačati i u svim regijama i većim gradovima Hrvatske. Potporu naporima HDUN-a kontinuirano daje i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, posebice pri organizaciji sve poznatije UN Akademije. Također, dodatni prostor za napredak u budućnosti bi se mogao ostvariti i razvijanjem nacionalnog programa za mlade delegate pri UN-u što bi trebalo zadovoljiti rastući interes velikog broja (organizacija) mladih u Hrvatskoj za sudjelovanjem u radu Ujedinjenih naroda.
Ništa od istaknutih pitanja i izazova ne predstavlja neku posve novu, do sada neotkrivenu spoznaju. Niti apsolutnu istinu. Ali predstavlja apel. Nada da će se sve više (mladih) ljudi u Hrvatskoj otvoriti prema percipiranju širih, svjetskih procesa. U njima pronaći svoj interes i ulogu te mogući doprinos. Jer nakon prvog (po)ratnog desetljeća u kojem smo se ponajviše posvetili vlastitoj egzistenciji i najbližoj regiji, te potom drugog reformskog desetljeća usredotočenog na euro-atlantsku perspektivu, možemo li očekivati da će u sljedećem desetljeću ključna globalna pitanja postati predmetom snažnijeg interesa hrvatskog društva i države? Odgovor možda leži i u vama koji čitate ove kolumne i koji ste naša snaga i budućnost.
Nakon mnogo pitanja za koja mnogi odgovori leže na vašoj strani…
Za kraj? Pa, naravno…
Sretan nam svima 24. listopad, Dan UN-a!
IZJAVA O ODRICANJU ODGOVORNOSTI
Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo od strane autora i ne odražavaju nužno službene stavove Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske.
English