Urednica vanjske politike na televiziji N1 i autorica knjige “Nejednaki”, Ivana Dragičević: NEJEDNAKOST, POPULIZAM, PRAVEDNOST I LJUDSKA PRAVA – KAKAV SVIJET NAS ČEKA?

“Bez tvog pristanka, nitko te ne može poniziti”, govorila je Eleanor Roosevelt, prva predsjednica UN-ovog Vijeća za ljudska prava, koja je 1948. predstavila Opću deklaraciju o ljudskim pravima, na čije su se poštivanje obvezale sve tadašnje članice Ujedinjenih naroda. Svijet je nakon strahota Drugoga svjetskog rata pokušavao kroz multilateralne forume pronaći mehanizme koji bi imali univerzalnu ulogu i funkciju. Prvi članak Deklaracije glasi: «Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.» U godini u kojoj obilježavamo sedamdeset godina od donošenja Deklaracije nalazimo se u krizi svjetskog poretka kakvog smo poznavali. No nije da u njemu nisu postojale krhotine od samog nastanka. Iako su Opću deklaraciju slijedile brojne konvencije, od Ženevske, preko one o izbjeglicama, pa do stotina drugih koje definiraju ta prava čovjeka u različitim sferama, ali i obveze država da ih primjenjuju, od Drugog svjetskog rata ipak svjedočimo genocidima, masovnim ubojstvima, protjerivanjima, raseljavanjima u kojima međunarodni sustav zaštite ljudskih prava koji su nazivali zadnjim utočištem reda, nije imao utjecaja ili do ljudi čiji su životi bili uništavani na ovaj ili onaj način, pravda nije nikada stigla. Nije bilo ni razuma, ni savjesti, a kamoli duha bratstva prema kojem bi ljudska bića jedno prema drugom trebala postupati.

No, s ekonomskim rastom, nacionalnim granicama koje su se činilo se, gubile pod utjecajem globalizacije i tehnološkog napretka, događala se ekspanzija principa ljudskih prava i paralelnih međunarodnih institucija koja su se bavile njihovom primjenom ili sankcionirale njihovo kršenje. Na papiru mnoge zemlje svijeta uživaju na stotine prava, koja kao da, kako je pisao Michael Ignatieff, postaju zajedničkim jezikom javnog dobra diljem svijeta. No, kao što su se kroz povijest mnogi pitali ima li uopće jednakosti i slobode za sve, u pitanje se također dovodio i princip univerzalizma ljudskih prava. Konstrukt univerzalizma proizašao je iz Zapadne kulture, s tim su problem oduvijek imala društva čije se vrijednosne osnove nisu podudarale s onim što se pokušalo postaviti kao univerzalno, a proizašlo je iz univerzalizacije liberalno-demokratskih principa. U nekim od tih društava pak, oni koji su dolazili iz Zapadnog svijeta kao jamci zaštite ljudskih prava, umjesto da su ih uvodili ili omogućili, dokidali su ih i za to često nisu odgovarali. Mnogi su pak, unatoč dobrim «rezultatima» na području zaštite prava manjina, žena, individualnih sloboda, svejedno patili zbog razvojnih disbalansa i nejednakosti. Danas se pak čini da je ključni problem što je pitanje ljudskih prava došlo na ozbiljnu kušnju na samom Zapadu. Princip univerzalizma satkan na formuli zaštite pojedinaca, pao je na mjestu na kojem je stvoren, kao dio revolta protiv specifičnog tipa univerzalizma – globalizacije.

Ekonomski univerzalizam, kako mi je u razgovoru za knjigu Nejednaki rekao britanski ekonomist i filozof Sir Robert Skidelsky, postao je neprijateljem jer je u potpunosti kastrirao nacionalne države u ime ekonomije bez granica, što je na koncu dovelo do ljutnje zbog gubitka poslova, identiteta, suverenosti. “U smislu krivulje individualizma i kolektivizma idemo prema otrovnoj formi kolektivizma koji ističe zahtjev kulturnoga identiteta naspram zahtjeva velikoga i otvorenoga društva”, govori Skidelsky. U tome kao žrtva ili sudionik poretka kakvog smo poznavali, ljudska prava se dokidaju na “domaćem” terenu, te kao da nema mehanizama kojim bi se države koje ne poštuju pravila, zakone i sporazume, “dovele u red”. Tendencije kojima svjedočimo, od populizma do geopolitičke klime koja tolerira suverene odluke nacionalnih država bez poštivanja međunarodnih pravila igre, zahtijevaju redefiniciju i akciju. Treba li u tom tektonskom geopolitičkom pomicanju i multicentrizmu u nastajanju pristati na žrtvovanje ljudskih prava, koliko god imali pitanja o mogućnosti univerzalizma njihove zaštite? Nikako. Kao što ne smijemo pristati ni na političke narative i prakse koji u smislu socijalne zaštite primarno čuvaju “svoje” ponižene i ugrožene, a ne pružaju bazičnu solidarnost “tuđim” poniženim i ugroženima.

Opća deklaracija o ljudskim pravima u sebi nosi utkanu zaštitu socijalnih prava. Ona se čini se, barem u djelovanjima udruga koje su se bavile zaštitom ljudskih prava, dugo zanemarivala ili podređivala zaštiti drugih individualnih prava. U redefiniciji svijeta koji je pred nama, pitanje zaštite ljudskih prava neraskidivo je vezano s pitanjem nejednakosti i socijalne isključenosti. Predanost pravednosti i pravdi trebala bi ležati u korijenu svakoga društva. John Rawls pisao je kako je pravednost za zajednički život ljudi važna kao i istina za spoznaju svijeta. Prema Rawlsovoj teoriji pravednosti, političkoj zajednici nedostaje suglasnost o konceptu pravednosti. Ali put k njoj može se otvoriti ako ukinemo ili promijenimo pravila, zakone ili institucije koji promoviraju nepravdu ili ništa ne čine da se njome pozabavimo. Treba li rušiti postojeće preko koljena, te napuštati međunarodne forume koji su disfunkcionalni kako se to čini da danas rade Sjedinjene Države pod Trumpom ili lutati u nekonzistentnosti kako to naizgled radi Europska Unija koja se s jedne strane zgraža donesenim zakonima u Mađarskoj kojima se kriminaliziraju oni koji pružaju pravnu i humanitarnu pomoć ljudima koji su ilegalno ušli u zemlju, a s druge strane nevladinim udrugama koje spašavaju ljude na Sredozemlju šalje poruku da pomažu švercu ljudi?

Na to nemam odgovor. Populizam vodi strah, a u atmosferi straha najlakše je dokidati prava. Je li se potrebno ponovno vratiti na prvu stepenicu i voditi borbu u zakonodavnoj i sudskoj praksi na nacionalnim razinama na kojima je populizam uzeo maha? Međunarodne institucije ne nalaze odgovor i bivaju diskreditirane od strane lidera države koja je nekada bila na braniku njihove uspostave. S institucijama se diskreditira i međunarodno pravo. U ispitivanju javnog mnijenja koje je 2016. provela Međunarodna organizacija Crvenog križa, samo 30 posto Amerikanaca ocijenilo je neprihvatljivim mučenje zarobljenika kao sredstvo dobivanja važnih informacija. U istom ispitivanju provedenom 1999. samo 35 posto Amerikanaca to je smatralo prihvatljivim. Dehumanizacija izbjeglica primjer je globalne prijetnje toj dimenziji međunarodnoga poretka. Još je Hannah Arendt pisala da je formula prava na slobodu, život i potragu za srećom stvorena da rješava problem u zadanim društvima. Kada ljudi ostanu bez svog konteksta, kada ne pripadaju nijednom društvu, kada su doživjeli više gubitaka – onaj svoga doma i zaštite vlade, ti gubici su nepovratni u tom “jednom i jedinstvenom svijetu” u kojem danas živimo, a rezultat tih gubitaka isključivanje je iz cjelokupnog čovječanstva, pisala je Arendt. Oscar Camps, direktor Proactive Open Arms, nevladine organizacije čiji brod je vodio spašavanja diljem Sredozemlja rekao je kako na moru ne postoje migranti, već oni koji plove i brodolomci. Dvije države članice Europske Unije, unatoč međunarodnim konvencijama, njegovom su brodu punom brodolomaca uskratile ulazak u luku. “Tko je taj koji implementira pravo”, zapitao se Camps oštro napavši europske države zbog sklapanja sporazuma s libijskom obalnom stražom koju je nazvao “teroristima, krijumčarima i mučiteljima.”

Osam godina traje brutalan rat u Siriji, pa se pitam jesu li ti svi milijuni raseljenih, prognanih, izbjeglih, silovanih, mučenih dali svoj pristanak da ih se ponizi, kako kaže Eleanor Roosevelt? Sumnjam. Dokidanje zajamčenih ljudskih prava, koliko god njihov univerzalizam svakodnevno bio dovođen u pitanje, ne smije biti put kojim će čovječanstvo krenuti jer bi na koncu moglo dokinuti samo sebe.

Posted in Kolumne.