Hidajet Biščević, prvi hrvatski veleposlanik EU-a (Delegacija u Tadžikistanu) te bivši glavni tajnik Vijeća za regionalnu suradnju i veleposlanik RH u Turskoj i Rusiji: NOVI POČETAK ILI PRODUŽENI KAOS: KRIZA MULTILATERALIZMA

Prevladavajućem kaosu i nepredvidivosti međunarodnih odnosa, osim obnovljenog geopolitičkog nadmetanja  i sve izrazite militarizacije, pridonosi i postupna erozija, gotovo slom – multilateralizma. Kriza multilateralizma, kao temeljne paradigme uređenih međunarodnih odnosa, dostigla je vrhunac tijekom posljednjih nekoliko godina i nema nikakvih naznaka da bi 2019. godina u tom pogledu mogla donijeti poboljšanja i napredak.

Naprotiv, otkako je svijet ušao u etapu „poništenih pravila“, postupno je nestala sama osnova za „global governance” i, utoliko se postupno slama i sama arhitektura multilateralizma. Fragmentacija na osnovi apsolutizacije nacionalnih prioriteta, osobito kod velikih sila, neizbježno podriva sustav zajedničkih višestranih institucija, sporazuma, ugovora i samih načela usklađivanja, kompromisa i traženja uravnoteženih rješenja.

Epohalne promjene u strukturi međunarodnih odnosa tijekom relativno kratkog razdoblja nakon sloma Zida i pada bipolarnog modela vladanja svijetom, kroz razdoblje američkog unilateralizma, završavaju, čini se, postupnom entropijom liberalno-demokratskog koncepta/doktrine na kojoj se, osobito nakon Drugog svjetskog rata, temeljila sama „filozofija“ multilateralizma. Kao da se primiče kraju „epoha Zapada“, u smislu očekivanja da će na jednom i jedinstvenom liberalno-demokratskom modelu biti izvedena globalna transformacija društava i država i da će svijet, bez obzira na političko-kulturološke ili vjersko-civilizacijske razlike biti ustrojen upravo i jedino po tom modelu.

Model je, u znatnoj mjeri, primjerice, uspio transformirati gospodarske, djelomice i društvene sustave zemalja poput Rusije ili Kine, ali objektivno nije doveo do dubinske transformacije njihovih političkih sustava. Tamo pak gdje je transformacija u potpunosti i nekritički izvedena po tom modelu – i to prijenosom gotovo isključivo njegovih akumuliranih negativnih aspekata, stapajući ih s posve različitom ostavštinom komunističkih sustava – nerijetko dolazi ili do društvenih kriza ili pak do obnove etatističko-„suverenističkih“ modela upravljanja, s različitim stupnjem demokratskog pokrića. U dijelovima svijeta s drugim vjersko-civilizacijskim osnovama, pokušaji transformacije u skladu s liberalno-demokratskim modelom uglavnom su izazvali kaos, ratove ili povratak autokratskih sustava vlasti.

Kako su pak multilateralne institucije, u načelu, nakon Drugog svjetskog rata uspostavljene i koncepcijski oblikovane upravo po liberalno-demokratskom modelu i iz njega izvedenim „vrijednosnim apsolutima“, to je erozija modela neizbježno dovela do erozije samog multilateralizma. Kako se pak o upravljanju međunarodnim odnosima, povijesno promatrano, uopće ne može govoriti bez multilateralnih institucija – jedina alternativa su veliki ratovi – to je očigledno da sadašnji slom multilateralizma postaje dijelom najveće enigme 21. stoljeća: je li svijet na pragu mogućeg novog globalnog sukoba, ovaj put čak s nejasnim ili uzajamno kontradiktornim/promjenjivim savezništvima, ili predstoji razdoblje novog racionalnog uređenja svijeta?

Godina 2019. zasigurno neće donijeti odgovor na to pitanje, jer će i ona biti još jednom godinom borbe za osvajanje pozicija za neke buduće „sveobuhvatne razgovore“, kako je to naznačio predsjednik Putin u novogodišnjoj poslanici-čestitki predsjedniku Trumpu, u prilično jasnoj posrednoj poruci da je Rusija, ostvarivši glavninu svojih geopolitičkih ciljeva u ovom trenutku, i osjećajući slabosti na strani Sjedinjenih Država i Europske unije, spremna na početak razgovora o načelima novog globalnog sigurnosnog sustava.

Eroziji multilateralizma pridonosi i činjenica da su sve najveće svjetske i regionalne sile u svoje vanjskopolitičke doktrine i praksu uvele načelo apsoluta vlastitih interesa i ciljeva, nerijetko neovisno čak i o posljedicama po regionalni ili svjetski mir i sigurnost. S aktualnim fenomenom političkog nastupa predsjednika Trumpa i geslom “America First“, moglo bi se činiti da je time označen početak kraja multilateralizma, osobito ako se pridodaju američki jednostrani izlasci iz brojnih međunarodnih dogovora i sporazuma. Međutim, ista ili jednaka apsolutizacija nacionalnih prioriteta – čak i bez obzira na posljedice – očituje se i u Brexitu i u nastupu Rusije (izrazito iskazano u operaciji na Krimu), u pojedinim potezima Kine…pa se čak i rastući broj regionalnih sila rukovodi istim načelom, dovodeći ne samo do regionalnih napetosti već nerijetko i do njihovih krajnje složenih odnosa s velikim silama, uključujući i vlastite saveznike (Turska je svakako ilustrativan primjer, premda i rusko-iransko „savezništvo“ nudi jednaku mjeru prividne neprirodnosti, baš kao i cijeli niz drugih primjera).

Kriza, dakle, nije počela s Putinom i Trumpom…jer, primjerice i pregovori o globalnoj trgovini, tzv. “Doha Round”, stoje u mjestu već godinama, dogovor iz Copenhagena o klimatskim primjenama izvorno nije srušio Trump… ali je, kao i uvijek u predvečerje prijetećih velikih srazova velikih sila, sadašnje stanje američko-ruskih odnosa definitivno utjecalo i utječe na multilateralne institucije. Uz ostalo, i tim što se s obje strane uočavaju naznake zaobilaženja međunarodnih institucija i sklonost ka svojevrsnom novom modelu upravljanja svijetom: deals diplomacy, trade off diplomacy: diplomatski flert SAD sa Sjevernom Korejom kao poziv na deal, EU – Iran Nuclear Deal

Vjerojatno ništa toliko ne svjedoči o krizi, ako ne i o slomu multilateralizma kao aktualno stanje, učinkovitost i vjerodostojnost najvećih međunarodnih multilateralnih institucija, od Ujedinjenih naroda do OESS-a, pri čemu sadašnje stanje i perspektive najvećeg multilateralnog projekta u ljudskoj povijesti, Europskoj uniji, zaslužuje poseban osvrt, jer se može pokazati kao test za ukupnu globalnu sudbinu multilateralizma. Napose u kontekstu postupnog oblikovanja još jednog (euroazijskog, transkontinentalnog) multilateralnog projekta, Euroazijske Unije. Ilustracije radi, uzajamni odnosi između aktualnih stalnih članica Vijeća sigurnosti UN, tijela izvorno „zaduženog“ za osiguranje i održavanje mira i stabilnosti, nikada nakon Drugog svjetskog rata nisu bili u lošijem stanju: teško je trenutno naći elemente pozitivnih bilateralnih odnosa između pet članica najvažnije multilateralne institucije na svijetu!

Osim političkih aspekata, aktualna kriza multilateralizma, kao odraz zaoštrenih geopolitičkih odnosa velikih sila, donosi i negativne popratne učinke po međunarodne odnose: kriza i neučinkovitost multilateralnih institucija ima izravne posljedice i po međunarodnu razvojnu pomoć, po humanitarnu pomoć, utječe na promjenu financijskih prioriteta u svrhu „obrane„ od novih izazova (terorizam,  ilegalne migracije itd.) kojima se, zbog vlastite krize, ne uspijevaju suočiti multilateralne institucije – primjerice, EU rasprava o smanjenju tzv. kohezijskih fondova zbog novih prioriteta jedan je od aktualnih prioriteta (sigurnost, migracije itd.).

Zaključno, kriza multilateralizma gotovo je dramatična ilustracija aktualnog stanja međunarodnih odnosa: povijest jasno poučava da tamo gdje se međunarodnim odnosima ne poštuju pravila nema multilateralizma, a gdje nema multilateralizma nema trajnog mira.

Godina 2019. dolazi sto godina nakon godine 1919. – do tada su već svi tadašnji oblici multilateralizma, uključujući i Ligu naroda, također zapali u krizu i urušili se. Pouka dovoljno ozbiljna.

 

Posted in Kolumne.