NACIONALNA DRŽAVA I MULTILATERALIZAM
Igrom slučaja, moja prva putovanja u inozemstvo nakon covida bila su u Poljsku i Mađarsku, dvije srednjoeuropske zemlje, pripadnice Višegradske skupine, s kojima Hrvatska ima mnogo toga zajedničkog.
U proteklih 20-ak godina putovao sam u Poljsku reporterski 7-8 puta, uključujući i praćenje dva uzastopna ciklusa poljskih izbora, kad su se na vlasti smjenjivali građanska (PO) i nacionalna opcija (PiS). Snimao sam i reportaže o pravosuđu, prosvjedima, brodogradnji, poljoprivredi, EU fondovima, gospodarskoj tranziciji, pratio posjet američkog predsjednika Obame…tako da se usudim reći da imam dobar uvid u politiku i društvo obje zemlje.
U Mađarskoj sam boravio 20-ak puta. Uz politiku, gospodarstvo, civilno društvo, ovdje sam osobito bio u prilici pratiti i bilateralne odnose, koji su prošli put od najviše razine savezništva (prvo naoružanje za obranu došlo je iz Mađarske) do “novovjekih” političkih sukoba oko migranata, INA-e, pravosudnih trakavica i otrovnih verbalnih strelica koje predsjednik Milanović počesto ispaljuje prema Viktoru Orbanu. Mađarskog sam premijera (koji je na europskoj sivoj listi: za dio Europe je na crnoj, a za dio je inspirativan vođa i politički “trendesetter”) osobno intervjuirao dvaput, u njegovom prvom mandatu 2000-e, te ponovno 2013, prigodom hrvatskog pristupanja EU, u kojem je odigrao aktivnu ulogu.
Poljska je strelovito napredovala i razvijala se u tih 20-ak godina. Osobito od ulaska u Europku uniju. Promijenila se arhitektura, infrastruktura, ali i ljudi. U poljskoj burzi nailazite na tipične europske predstavnike dotjeranog hipstersko/yuppijevskog stila, kakve srećete u Skandinaviji ili Njemačkoj. Poljska izvještajno-novinska agencija se samofinancira (država dotira manje od 10% proračuna). Poljska danas izgleda kao Europa, a njena (Varšavska) burza nosi 50% prometa i kapitalizacije svih europskih tranzicijskih burzi (Srednja i istočna Europa). Zagrebačka burza nosi 1,4%!
Svoj strelovit rast Poljska duguje izdašnim europskim fondovima, osobito od ulaska 2003-e, te postotno rekordnom korištenju tih fondova, od pobjede Građanske platforme Donalda Tuska (kasnijeg predsjednika Europskog vijeća), 2007-e. S tim u vidu čine se nepravednima koketiranja predstavnika poljskih vlasti s “Polexitom” zbog sporova s Bruxellesom oko vladavine prava i neovisnosti sudstva, a koji izviru iz svjetonazorskih odn. ideoloških pitanja o istospolnim brakovima, prihvaćanju migranata i odnosu nacionalnog i internacionalnog: Najveći dio tog rasta financiran je europskim fondovima!
Zanimljivo je u tom kontekstu i kako je Europska unija prošla puni krug od gospodarske integracije- koja je namjerno na taj način gradila zajedništvo izbjegavajući političke rane drugog svjetskog rata- do punopravne političke integracije koja traži nadređenost svog pravosuđa nacionalnom i nameće liberalna svjetonazorska stajališta (danas većinska u starim članicama) ostalima.
Politička migrantska kriza i pritisak migranata na francusko-britanskoj granici ispred “Eurotunela”, a ne gospodarska kriza, dovela je i do Brexita, prvog povijesnog izlaska neke zemlje, odn. prvog smanjivanja Europske unije.
Sa stajališta dugoročnosti integracija, problem je što su politike promjenjive. Francuska politika o migrantima naprimjer, ali i ona o istospolnim brakovima i posvajanju, konstantno prijeti promjenom ako na vlast dođe desnica Marine Le Pen. Ugrožavanje samih temelja integracija zbog promjenjivih političkih pitanja tako se čini destabilizirajućim faktorom. S druge strane novčića, zajedničke integracije počivaju na zajedničkim vrijednostima, kako ponavljaju iz Bruxellesa. No dok su neke zajedničke vrijednosti neupitne, poput višestranačja, demokratskih izbora, tržišnog natjecanja, slobode medija i trodiobe vlasti, druge- poput posvajanja djece u istospolne parove, pozitivna diskriminacija prema manjinskim skupinama i integracija muslimanskih izbjeglica u europska društva- to nisu.
Mađarska se također znatno promijenila u proteklih 20 godina. Nakon 2007. bio je očit zastoj i propadanje nakon globalne financijske krize. Kriza je zaustavila zamah investicija, a Mađarska je bila najpogođenija zemlja kreditima u švicarskim francima, što je dovelo do tektonskih poremećaja u nekretninskom sektoru. Mnogo se investitorskog novca tada i preselilo u Poljsku, koja se nakon pobjede građanske platforme otvorila investitorima, spremno izvlačila europski kapital, postala jedina zemlja bez pada gospodarske aktivnosti, i na tom valu izašla iz krize još jača.
Nakon stabiizacije, Mađarska danas opet raste i izgleda umiveno. Budimpešta, krajem 90-ih s više velebnog potencijala ali siva kao i Zagreb, danas sjaji kao jedna od najljepših europskih metropola.
Možda je prednost Poljske i Mađarske u tome što su imale “clean start”- čist početak. Obje su bile zemlje iza željezne zavjese, zemlje Varšavskog pakta, pod sovjetskim utjecajem, planske državne ekonomije. Zahvaljujući specifičnim okolnostima nakon Titovog sukoba sa Staljinom, bivša je Jugoslavija imala povlašten geopolitički i “geoekonomski” položaj, surađivala je s jednima i drugima, i u stvarnosti bila most preko kojeg je zapad mogao svoju tehnologiju prodavati na tržištima iza željezne zavjese i, putem Pokreta nesvrstanih, bivšim kolonijama. Hrvatska, koja je u jugoslavensku integraciju ušla s najbolje razvijenom industrijom još iz Habsburške monarhije, tu je profitirala kao i cijela država: njene su tvrtke i ljudi nastavili tehnološki razvoj prihvaćajući i učeći razvijenu zapadnu tehnologiju koju su pod vlastitim imenom prodavale od istočne Europe do arapskih i afričkih zemalja, Indije i Kine.
Naravno da je najveću štetu napravio rat i srpska agresija: tko će naručiti bešavne cijevi od željezare koja je na udaru topova, ili zaposliti brodara čije je sjedište u ratnoj zoni? No kad i tridesetak godina kasnije saznajemo kako su sve uništavana poduzeća i njihov primarni business- podjednako od bivših komunističkih direktora ili novopečenih političkih menadžera- a da bi se prodali strojevi i nekretnine i ušlo u rentijersku ekonomiju, ne možemo za sve kriviti rat. Moramo pogledati i u svoju “dušu”.
Mađarska i Poljska nisu imale tu “početnu prednost” zbog koje neki građani Hrvatske (koji malo putuju) i danas potcjenjuju mađarske, poljske ili češke turiste (sve zemlje imaju danas viši BDP od Hrvatske), pa su brzo transformirale svoje ekonomije, zasukali rukave i primili se posla. U kombinaciji direktorsko/menadžerskog potkradanja i radničko/sindikalnog plakanja za svakim poduzećem, nama su propale godine. Nije pomoglo ni nepošteno europsko smještanje u čekaonicu zbog zahtjeva Haškog suda koji su se nakraju pokazali neopravdanima: Hrvatska je čekala 10 godina zbog predaje trojice generala koji su na kraju proglašeni nedužnima. Raniji ulazak u Europsku uniju mogao je dovesti do veće kontrole nepoštenih praksi i možda srezati kapilarnu korupciju koja danas guši Hrvatsku.
Rekao bih da su Poljaci i Mađari “stisli tamo gdje treba” za rast standarda svojih građana: prigrlili su Europu u ekonomskom razvoju, dok je Hrvatska prigrlila Europu u progresivnim politikama glede prava manjina, rodnoj ravnopravnosti, integraciji migranata, koje međutim rezultiraju u neumornim raspravama o “naprednom i nazadnom” i iscrpljuju društvo. Dok je ekonomski razvoj (namjerno) ograničen na politiku (najveće kumulativno porezno opterećenje i najveći udio gospodarske aktivnosti vezan uz proračun) i iznajmljivanje nekretnina, plaža, i ležaljki.
English