Ivana Petrović: urednica vanjskopolitičke redakcije Nove TV: UN – ključna karta na putu RH prema EU

Zadnjega dana mjeseca lipnja Republika Hrvatska zaključila je dug i naporan proces pregovaranja s Europskom unijom. Tko god da je mislio da će to ići glatko prevario se. Hrvatska je pregovore završila po sistemu ”bolje vrabac u ruci nego golub na grani” s njemačko-francuskim prijedlogom monitoringa, prije svega pravosuđa, glavnog političkog uvjeta za kraj pregovora. Otvorena je i mogućnost sankcija definirana kao ”odgovarajuće mjere” bez preciziranja. Francuzi i Nijemci time su preduhitrili dominantno britansku namjeru (koju je kraljevina Nizozemska kao i milijun puta dosad samo glasno izgovarala) strožeg kažnjavanja Hrvatske i odugovlačenja s krajem pregovora sve do prosinca kad bi Srbiji bio dodijeljen avis Europske unije.

Kakva je bila uloga Ujedinjenih naroda u hrvatskom pregovaračkom procesu? Prosječan promatrač bi kazao nikakva, a dobar poznavatelj bi kazao: ključna ili jedna od ključnih! UN–ov sud za ratne zločine (ICTY) te izvješća koja je glavni haški tužitelj podnosio pred Vijećem sigurnosti UN-a bila su za Bruxelles sudbinsko mjerilo poglavlja pravosuđa i glavni politički preduvjet za sve faze hrvatskog EU priključivanja, od kandidature do kraja pregovora. Podsjetimo, Hrvatska je dobila avis Europske Unije nakon što su generali Čermak i Markač dragovoljno otišli u Haag. Datum početka pregovora (17.03.2005.) je odgođen zbog nepovoljnog izvještaja Carle del Ponte Vijeću sigurnosti vezanom uz potragu za tada odbjeglim generalom Gotovinom. Pregovori su otvoreni sedam mjeseci poslije u Luksemburgu nakon što je general lociran… Od 2004. godine zapravo sva hrvatska vanjska politika neizravno se kreirala u Ujedinjenim narodima – sudbinski ovisna o tome što će od UN-a postavljeni haški birokrati kazati pred njegovim najvažnijim političkim tijelom. A iz rasprava diplomata, zemalja stalnih članica Vijeća sigurnosti, koje bi poslije toga slijedile, dalo se jasno očitat što te zemlje misle o Hrvatskoj, njezinoj perspektivi i vjerodostojnosti političkog vodstva. U posljednje 3 godine mogao se tako iščitat dijametralno suprotan stav britanske i američke diplomacije. Tako npr. u lipnju 2009. godine nakon izvješća koje je glavni haški tužitelj Brammertz podnio Vijeću sigurnosti, američka veleposlanica pri UN-u Rosemary Di Carlo kaže: ”SAD priznaje Hrvatskoj sve napore koje ulaže u suradnju s Haškim tribunalom. Hrvatska vlada omogućila je uhićenje svih optuženika i ima dobru povijest suradnje sa sudom…” Zamjenik britanskog veleposlanika pri UN-u Philip Parham tada replicira: ”Moja vlada je duboko razočarana što hrvatska još nije predala ključne dokumente za suđenje Gotovini.U cijelosti podupiremo napore tužitelja…”

Upravo u Ujedinjenim narodima, godinu prije, u lipnju 2008. Hrvatska je uvedena u novi politički žrvanj koji nije znala prepoznati. Pred Vijećem sigurnosti, kojim inače dominira britanska politika, dakle politika deklaracija, rezolucija, statusa quo itd. – tog se lipnja ustala zamjenica britanskog envoya i počela spominjati tzv. topničke dnevnike iz Oluje ističući ih kao ”ključne dokaze”. Bila je to godina u kojoj je Hrvatska s 4 glasa prednosti (95:91) već u prvome krugu pretekla Češku Republiku u ”natjecanju” za dvogodišnji mandat nestalne članice Vijeća sigurnosti UN-a. U trećem krugu Češka se povukla, a Hrvatska je osvojila 184 glasa zemalja članica UN-a-čak 60 više nego što joj je bilo potrebno za ulazak u VS. Iz te brojke dala se jasno pročitat poruka: ”Hrvatska, dajemo ti priliku, učini nešto za sebe kao jedna od 15 članica ”svjetske vlade!” Tu poruku nažalost nisu razumjeli ni tadašnji premijer Sanader, ni predsjednik Mesić. Štoviše njihov fokus bio je protuterorizam (o kojem Hrvatska baš i nema nešto pojma op.a.) umjesto suradnja s međunarodnim kaznenim sudovima koja im je također stavljena na ponudu. Ured premijera taj je događaj predstavljao ”kao veliki diplomatski uspjeh” na razini populističkog PR-a. Kako je počelo, tako je i završilo. Hrvatska je svoj zlata vrijedan mandat nestalne članice u Vijeću sigurnosti jednostavno ”profućkala”. Propustila je pred tim tijelom koristit sve raspoložive diplomatske instrumente i time pokušati ishoditi drugačiju, istinitiju i pravedniju presudu u slučaju ”Oluja”. Domaćim političarima nitko nije branio da i kao čelnici zemlje članice UN-a, a kamoli za mandata nestalnoga članstva u Vijeću sigurnosti, na agendu i raspravu stave nekoliko ključnih pitanja.

1. 2003. kad je optužnica targetirana, nitko u Vijeću sigurnosti, osnivaču haaškoga suda, nije potaknuo raspravu o pravnoj utemeljenosti optuživanja osoba koje nisu više žive (Tuđman, Šušak, Červenko), koje ne mogu dakle doći pred sud i iznijeti svoju obranu, a kao prvooptuženi su glavni nositelji konstrukcije ujedinjenog zločinačkog pothvata.

2. Nikad nije potaknuta rasprava o kompatibilnosti kvalifikacije ujedinjenog zločinačkog pothvata s međunarodnim kaznenim pravom.

3. 2008. ne inzistira se na raspravi o tzv. topničkim dnevnicima – po britanskom stavu ”ključnim dokazima”. Ne postavlja se pitanje kako je to UN-ov sud uopće mogao podignuti i potvrditi optužnicu u kojoj nedostaju ključni dokazi.

4. 2008. – 2009. Hrvatska pred Vijećem sigurnosti ne pokreće pitanje tzv. EU promatračkih dnevnika iz Oluje koje sudsko vijeće traži, a visoki EU predstavnik Solana, baš kao i 7 zemalja članica UN-a tvrde da ih nemaju u arhivima.

5. 2010. završne riječi, tužitelj priznaje da je Oluja bila međunarodni sukob. Dva tjedna nakon toga i premijerka i predsjednik odlaze u New York na Generalnu skupštinu UN-a. Svaka ozbiljna politika nakon takva priznanja pred svim nadležnim UN-ovim tijelima, dominantno pred Vijećem sigurnosti, inzistirala bi na pokretanju rasprave o međunarodnom sukobu, eksplicitno tražeći da se u tom slučaju (a ne slučaju građanskoga rata) definira agresija i da se naznači tko je na tlu bivše Jugoslavije u konačnici počinio zločin protiv mira, prekršivši time jednu od najvažnijih univerzalnih pravnih vrijednosti.

Ujedinjeni narodi bitan su punkt kreiranja međunarodnih odnosa i u tom smislu utječu na sve političke procese od kojih ih suštinski nije moguće razdvojiti. Oni su izvanredna arena koja pruža bezbroj on i off diplomatskih mogućnosti u lobiranju za interese zemalja članica. Te blagodati diplomacije i javne debate – obilato i iznimno vješto koristi politika susjedne nam Srbije – zemlje koja je članica Ujedinjenih naroda postala nekoliko godina poslije Hrvatske. Ujedinjeni narodi, a osobito Vijeće sigurnosti nisu međutim pogodni za zemlje s paralelnim vanjskim politikama, što je u Hrvatskoj na relaciji Pantovčak – Banski dvori zadnjih 10 godina više pravilo nego iznimka. Sve u svemu UN-ov sud za ratne zločine kao ključno i posebno monitorirano mjerilo u okviru poglavlja 23. Hrvatsku će pratit sve do punopravnog EU članstva 1.07.2013. Do tada Hrvatsku još čeka presuda za predmet ”Herceg Bosna” i još barem dva Brammertzova izvješća pred Vijećem sigurnosti koja će dominantno Britanija i Nizozemska pažljivo izanalizirati. Za zemlju u kojoj se cijela vanjska politika od 2001. godine može slobodno nazvati Carla del Ponte ili Serge Brammertz – Ujedinjeni narodi će očito i dalje igrati ključnu ulogu – sve do trenutka njezina punopravnog EU članstva.

Posted in Kolumne.