Predsjedanje Vijećem EU-a: kruna hrvatskih diplomatskih postignuća
Iznimna mi je čast napisati nekoliko riječi za Hrvatsko društvo za Ujedinjene narode i to upravo u posljednjim danima hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije. Kako sam nedavno povodom Dana hrvatske diplomacije spomenuo u Hrvatskom diplomatskom klubu, zadaća predsjedanja svojevrsni je simbolički vrhunac svih dosadašnjih diplomatskih postignuća Hrvatske. Ovome jedinstvenom trenutku prethodila je povijesna preobrazba hrvatske države, njezino osamostaljenje i uključivanje u najznačajnije međunarodne organizacije. Već godinu dana nakon osamostaljenja postali smo članicom Ujedinjenih naroda, 2009. godine NATO-a te 2013. godine Europske unije.
Ti uspjesi nisu došli sami od sebe. Oni su nastali zahvaljujući viziji državnog vodstva te smišljenom, ustrajnom radu i požrtvovnosti svih koji su se osjetili pozvanima pomoći Hrvatskoj na putu njezina osamostaljenja. Konstituiranjem prvoga demokratski izabranog Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. simbolički je potvrđena povijesna uloga Sabora u očuvanju hrvatske državnosti tijekom devet stoljeća podvrgnutosti tuđinskoj vlasti. Iako tada još nije postojala hrvatska diplomatska služba u klasičnom smislu te riječi, postojali su neslužbeni diplomati. Brojni znani i neznani pojedinci – koji su uvjeravali, upućivali, razgovarali, podsjećali, objašnjavali, pozivali i nadahnjivali svjetske vođe, intelektualce, građane i javnost kako bi razumjeli razloge naše borbe za slobodu i vlastitu državu, te kako bi tu borbu podržali.
Dugotrajni postupak međunarodnog priznanja Hrvatske okrunjen je uspjehom u razdoblju od sredine prosinca do sredine siječnja 1992. godine. Posebno značajno, dakako, bilo je priznanje svih 12 članica tadašnje Europske zajednice, kao i jasna podrška Svete Stolice tome cilju.
Domovinski rat bio je već u tijeku. Našom pobjedom uspostavili smo, povijesno i pravno gledano, temelj moderne Hrvatske i osnovnu pretpostavku njezina daljnjeg razvoja. Operacijama Bljesak i Oluja uspostavljen je mir te zajamčen državni i nacionalni opstanak. Do konca 1995. godine Hrvatsku su priznale 124 države.
Taj diplomatski i vojni uspjeh izravno je omogućio i kraj rata u susjednoj Bosni i Hercegovini. Uslijedila je mirovna konferencija u Daytonu 1995. godine, koja je dovela do mirne reintegracije preostalih okupiranih hrvatskih područja, tj. hrvatskog Podunavlja, dovršene u siječnju 1998. godine. Hrvatska je diplomacija, slijedeći ideje predsjednika dr. Franje Tuđmana, vješto iskoristila korjenite povijesne promjene cjelokupnog tadašnjeg koncepta međunarodnih odnosa i pozvavši se na načela promicana baš u tim vremenima, nakon pada Berlinskog zida, postigla stoljećima nedohvatljiv cilj: uspostavu potpune državne samostalnosti.
Sljedeći povijesni datum bio je 1. srpnja 2013. godine – kada je Hrvatska postala članicom Europske unije. Tim činom ponovno je usidrena u svoju kulturno-gospodarsko-i-politički prirodnu sredinu. Postala je dijelom političke Europe i aktivnom sudionicom jedinstvenog povijesnog i civilizacijskog postignuća – ujedinjenja kontinenta. Danas, 2020. godine, Hrvatska predsjeda Vijećem Europske unije!
Naše predsjedanje Vijećem EU-a došlo je u vrijeme najveće krize u Europi i svijetu od Drugoga svjetskog rata. Mjere zaštite od COVID-19 pandemije zasjenile su sve druge teme na dnevnom redu rasprava među državama članicama Unije. Ponosni smo što je Hrvatska i u tome smislu imala zapaženu i uspješnu ulogu. Pokazali smo fleksibilnost, okretnost i diplomatsku razboritost te spremnost djelovati u ovako ozbiljnoj krizi. Suradnjom na europskoj razini, kao predsjedateljica, te nacionalnim mjerama spašeni su brojni životi i potvrđena važnost organiziranog i koordiniranog odgovora na globalnu zdravstvenu ili bilo koju drugu krizu.
Cijena koju smo radi zaštitu ljudskih života morali svi platiti su gospodarske posljedice krize, koje osjećamo, i u našem društvu – a čiji će se pravi teret tek osjetiti. Pritom, neće sve države članice EU-a podnijeti jednaki teret, stoga se Hrvatska bori za što snažniju financijsku podršku, kroz EU fondove, upravo u svrhu gospodarskog oporavka. Napori hrvatske Vlade i diplomacije usmjereni su kako bi se pomoglo građanima i gospodarstvu u cjelini premostiti izazove današnjeg trenutka. Upravo u krizama od diplomata se osobito traži inovativnost.
Bez obzira na sve izvanredne okolnosti, tijekom hrvatskih šest mjeseci za kormilom Europske unije razriješena je blokada europskog puta zemalja iz našega susjedstva, prije svega Sjeverne Makedonije i Albanije. Tako je Hrvatska na Zagrebačkom summitu 6. svibnja 2020. godine simbolički zaokružila čak dva desetljeća ne samo vlastitih, nego i europskih diplomatskih napora. Naš cilj nije ostaviti susjedstvo ispred vrata Europske unije, već naprotiv: granice Europe pomaknuti dalje, zaštititi time Hrvatsku sa svih strana, „pomaknuti“ je s ruba prema srcu Europe te pridonijeti razvoju i stabilnosti europskog jugoistoka.
Iako se ovaj cilj neće ostvariti ni lagano ni brzo, dugoročno gledano, europski kontinent neće biti doista jedna cjelina sve dok jugoistočna Europa ostaje izvan procesa i dobrobiti povijesnog projekta europske integracije.
Gledajući ususret budućnosti, vanjskopolitički i sigurnosni izazovi 21. stoljeća čekaju sve diplomacije svijeta – pa i našu: održivi razvoj, borba protiv klimatskih promjena, digitalizacija, odgovor na aktualne sigurnosne prijetnje, uključujući i epidemiološke. O tim izazovima ćemo podrobnije u nekoj od narednih kolumni. No, ne dvojim niti najmanje u to hoćemo li imati snage i znanja odgovoriti na njih – siguran sam da hoćemo.
dr.sc. Gordan Grlić Radman