Koliko se struka pita?
Na razmišljanje o tome koliko se i kako u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko desetljeća razvijala svijest o održivom razvoju potaknulo me osnivanje (ili možda bolje reći preimenovanje postojećeg) Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja nakon izbora za Hrvatski Sabor 2020. godine. Vratilo me to u proljeće 1987. godine kad sam kao mladi diplomirani inženjer, asistent na tadašnjem Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, sudjelovao na dvotjednoj regionalnoj radionici UNIDO projekta o primjeni energetske učinkovitosti u industriji u Čehoslovačkoj. Da, bilo je to iza “Željezne zavjese” i tadašnje “ministarstvo” – republički sekretarijat za energetiku podupiralo je sudjelovanje u tom projektu. Jedna grupica entuzijasta s ETF-a kojoj sam pripadao iz sredstava projekta je kupila kombi koji smo nazvali Energo-bus, kupili smo mjernu opremu i po industriji u Hrvatskoj radili mjerenja, predlagali i izvodili rješenja za uštedu energije.
Otišli smo u to doba i izvan tog okvira i počeli zagovarati veću primjenu obnovljivih izvora, naročito korištenje potencijala energije Sunca, biomase i poljoprivrede (stočarstva) za proizvodnju bioplina. Vjerojatno vam se čini kao da ste prethodnu rečenicu pročitali u jednom, ne tako davno objavljenom tekstu na nekom od naših internetskih portala. Kad to pogledamo u svjetlu današnjih SDG-ova, pa to su upravo ciljevi 7, 9 i 12. Tako su došle devedesete, Hrvatska je postala samostalna država, članica UN-a, dogodio se Rio, dogodili su se Milenijski ciljevi, i na kraju smo ušli u članstvo Europske unije, ali kod nas kao da je vrijeme stalo – barem što se tiče naših institucija.
U međuvremenu sam shvatio da se mišljenje struke marginalizira te da jedino aktivnim uključivanjem u politiku mogu pokušati napraviti promjene. Čak sam 2012. uspio postati pomoćnik ministrice za zaštitu okoliša, zadužen između ostalog za održivi razvoj. Ali nisam “dugo trajao”, nisam uspio prisustvovati na Rio+20, jer sam bio protiv termoelektrane na ugljen i HE Ombla. U Hrvatskoj se u medijima malo ili gotovo ništa nisu spominjali zaključci Rio+20, a upravo se tamo začela ideja o ciljevima održivog razvoja. Međutim, politička borba se nastavlja – 2013. godine sam među osnivačima prve ozbiljne zelene političke opcije, Održivi razvoj Hrvatske (ORaH) koja 2014. godine na izborima za Europski parlament osvaja jedno zastupničko mjesto. Najvažnije političke poruke ORaH-a se danas mogu pročitati u ciljevima SDG-a, ali za Hrvatsku je to očito bilo prerano, prerevolucionarno.
Uzbudljivo razdoblje promjena počinje u toj 2014. godini, kad u Bruxellesu jača ambicija da Europska unija postane svjetski predvodnik u borbi protiv klimatskih promjena. Pravi izazovi nastaju u 2015. godini. Kad si u središtu događanja i donošenja odluka najviše predstavničke vlasti u Europskoj uniji imaš osjećaš kako se cijeli svijet ujedinio u naporima da se nadoknadi sve što je propušteno napraviti u prethodnim inicijativama. To je godina u kojoj se nakon puno truda, zagovaranja i aktivizma uspijeva u donošenju Ciljeva održivog razvoja UN-a do 2030. godine i potpisivanju Pariškog sporazuma.
Međutim, da sve prihvaćeno zaživi u stvarnom životu i postane obvezujuće u provedbi trebalo je uložiti puno truda da se principi i ciljevi ugrade u javne politike Europske unije te da se definiraju mjerljivi kriteriji za praćenje napretka u postizanju ciljeva. Zato sam zadovoljan što sam bio direktno uključen u izradu nekoliko važnih javnih politika Europske unije u koje su ugrađeni ciljevi održivog razvoja UN-a: zakonodavni paket kružne (cirkularne) ekonomije kojim se značajno smanjuje odlaganje otpada, smanjuje otpad od hrane, povećava stopa recikliranja i potiče smanjena upotreba prirodnih resursa; uvođenje principa kružne ekonomije u regionalni razvoj i kohezijsku politiku EU-a; zakonodavni paket Energetske unije čijom provedbom bi trebali postati energetski učinkovitiji, više proizvoditi energije iz obnovljivih izvora, ali i omogućiti građanima da proizvode energiju za svoje potrebe; i direktiva za smanjenje upotrebe jednokratne plastike kao mjere za smanjenje (plastičnog) otpada u morima i oceanima. Sve spomenute sektorske javne politike su na neki način horizontalno povezane i doprinose ostvarenju cilja SDG 13: zaštita klime, koji prema godišnjim izvješćima Europske komisije o napretku ostvarenja SDG-a za EU još uvijek ne pokazuje zadovoljavajući napredak.
Za vrijeme mandata u Europskom parlamentu kroz niz razgovora, okruglih stolova, konferencija, sastanaka došao sam do zaključka zašto smo u ovih nekoliko desetljeća podbacili u ostvarivanju svih lijepih želja koje su bile navedene u deklaracijama, rezolucijama, poveljama i sličnim dokumentima. I puno mojih sugovornika se složilo s tim zaključkom. Prvi dio se odnosi na činjenicu da biti članica UN-a, a ujedno i članica EU-a ne povlači za sobom automatski ambiciju izvršne vlasti da se dogovoreni ciljevi i ostvare, pogotovo ako ugrožavaju ili ne doprinose pobjedi na izborima. To se prvenstveno odnosi na to da nije dovoljno prenijeti EU zakonodavstvo u nacionalno zakonodavstvo, nego je potrebno ostvariti i njegovu provedbu. Prevedeno to znači da nije dovoljno samo donijeti zakone, nego treba donijeti i podzakonske akte, pravilnike, uredbe, odluke koji zapravo omogućuju pravilnu provedbu zakona. Jedna statistika iz 2019. godine pokazuje kako za 75% zakona koje je usvojio Hrvatski Sabor nisu doneseni podzakonski akti ili je njihova provedba bila otežana.
Rješenje se nalazi u drugom dijelu zaključka, a to je obrazovanje za održivi razvoj. Jedino obrazovanjem i podizanjem svijesti šire populacije o održivom razvoju, a ne samo najuže struke može se postići kritična masa za promjene. Žalosno je da danas u Hrvatskoj mogu ponoviti rečenicu o energetskoj učinkovitosti i obnovljivim izvorima iz prvog dijela teksta i koja je danas jednako aktualna kao i 1987. godine. Žalosno je da je Sveučilište u Zagrebu jedina od svih obrazovnih institucija iz Hrvatske koja je potpisala Talloires deklaraciju o obrazovanju za održivi razvoj, međutim informaciju kako se Sveučilište obvezalo provoditi Deklaraciju nije moguće pronaći na internetskim stranicama. Sveučilišnu povelju za održivi razvoj (Copernicus Alliance) potpisalo je samo Sveučilište J.J. Strossmayera u Osijeku koje ima javno objavljen dokument pod nazivom Akcijski plan zaštite okoliša.
Zato sam po povratku na Fakultet odlučio napraviti svoj mali doprinos u obrazovanju za održivi razvoj: u kolegij “Okoliš, održivi razvoj i ublažavanje klimatskih promjena” ugradio sam sadržaj koji studentima pruža informacije o Ciljevima održivog razvoja UN-a do 2030. godine i kako su oni povezani s javnim politikama EU-a koje se odnose na zaštitu okoliša i klimatske promjene, a u reformi studija na FER-u, tzv. FER-3 prihvaćen je prijedlog uvođenja dva nova predmeta: “Kružna ekonomija” i “Okolišne i gospodarske javne politike Europske unije”. Možda to bude moj mali doprinos da u nekom dijelu provedbe SDG-a budemo uspješniji i da u 2030. godini možemo reći kako smo postigli neki pomak na bolje, iako se iz teksta Nacionalne razvojne strategije RH do 2030. ne može baš zaključiti je li predlagatelj razumio SDG-ove i koji su nam kriteriji za mjerenje uspješnosti provedbe.
O autoru:
prof.dr.sc. Davor Škrlec je redoviti profesor Fakulteta elektrotehnike i računarstva (FER), zastupnik u Europskom parlamentu 2014.-2019. Profesionalno je aktivan u savjetovanju o javnim politikama Europske unije: kružne ekonomije, energetike i svemirskog programa, naprednim mrežama, pametnim gradovima i pametnim selima. Nastavne aktivnosti na FER-u su u području održivog razvoja, okoliša, klimatskih promjena, energetskih politika, i ekonomike okoliša.
English