Krajem XX. i početkom XXI. stoljeća mnogima se činilo da Ujedinjene nacije postepeno postaju suvišne. Velike sile surađivale su ekonomski i sigurnosno, regionalne asocijacije kao što su EU, ASEAN, Afrička unija i mnoge druge otvarale su manjim i srednjim državama prostor slobodne trgovine, sigurnosne suradnje i kišobrana, te posrednog izlaska na svjetsku političku scenu. Nijedan NATO summit ili ministarski sastanak nije prošao bez obveznog dijela – sastanka predstavnika Ruske Federacije s članicama Saveza. Ministar vanjskih poslova Ruske Federacije povremeno je pozivan na sastanke Vijeća za vanjske poslove EU, kad se raspravljalo o temama od zajedničkog interesa.
A onda se u nekoliko kratkih godina dogodio rat u Ukrajini, aneksija Krima, referendum o Brexitu, izbor Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a te niz izbora i drastičnih promjena politike u manjim, ali značajnim zemljama. Sve to promijenilo je geopolitičku sliku svijeta, međunarodne odnose i savezništva te globalnu sigurnosnu situaciju. NATO – Rusija Savjet se prestao sastajati, glavno globalno suparništvo pa i sukob preselio se na odnose SAD-a i Kine, razvrgnuti su međunarodni sporazumi, narušeno je savezništvo između Europe i SAD-a, a izbjeglički val 2015. uzdrmao je i bitno poremetio odnose unutar EU-a. To su samo neke od promjena do kojih je došlo u zadnjih desetak godina i koje su se počele javno manifestirati u posljednjih pet godina. Uz sve to, klimatska kriza koja ignorira političke stavove, pokušaje prevara i negiranja, sve većom brzinom otapa ledenjake na polovima, pretvara nekad plodne zemlje subsaharske Afrike u pustinju, diže razinu mora.
U tim novonastalim okolnostima, Ujedinjene nacije su ponovno postale jedino mjesto gdje se svi mogu sastati i bar razgovarati. Jedina dovoljno široka i sveobuhvatna organizacija unutar koje je moguće usuglašavati globalna rješenja ovih globalnih problema koji ne reagiraju na parcijalne i individualne promjene politika. U ovo današnje vrijeme koje je, uz sve moguće krize, donijelo i krizu multilateralizma, UN i njihova stvarna i potencijalna uloga postaju još važnije i dragocjenije. Pitanje je, međutim, koliko UN može biti efikasan. Nema sumnje da se radi o organizaciji koja nije savršena, koja je često pretjerano birokratizirana, zarobljena vlastitom organizacijskom strukturom i procedurama i vrlo otporna na svaki pokušaj promjena ili reformi. Jedan od razloga, ne jedini, ali najvažniji, zašto je UN tako teško ili nemoguće reformirati je činjenica da se u današnje vrijeme ne bi nikada mogao postići konsenzus 193 članice UN-a o Povelji Ujedinjenih nacija i Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima, kakve su danas na snazi i temeljni su dokumenti UN-a. Među mnogim reformama o kojima se razgovaralo i razgovara se unutar UN-a su: reforma Vijeća sigurnosti, upotrebe veta u Vijeću sigurnosti, oživljavanje Opće skupštine, novi način izbora glavnog tajnika, reforma mirovnih snaga UN-a, reforma institucija i procedura za izgradnju mira, reforma Vijeća za ljudska prava i Gospodarsko-socijalnog vijeća. Gotovo sve bi zahtijevale zadiranje u Povelju UN-a. To bi potencijalno otvorilo Pandorinu kutiju intervencija i proizvelo mnogo više štete nego koristi. Zato se o većini tih reformi već godinama razgovara bez većeg rezultata.
Iznimka je reforma procedure izbora za glavnog tajnika UN-a. Do 2016. g. glavni tajnik se birao u vrlo zatvorenoj i tajnovitoj proceduri, de facto unutar Vijeća sigurnosti, koje bi na kraju procedure poslalo jedno ime Općoj skupštini, da tog kandidata potvrdi svojim glasovima. Nije se znalo tko su bili drugi kandidati, Opća skupština nikada nije vidjela ni jednog kandidata, a javnost nije imala pojma o komu i čemu se radi dok nije bila obaviještena o novom glavnom tajniku. Budući da Povelja UN-a određuje da glavnog tajnika imenuje Opća skupština na prijedlog Vijeća sigurnosti, tu je ostavljeno dosta prostora da se mijenjaju mnogi elementi procesa bez zadiranja u Povelju. Usprkos tome, rasprava je trajala dugo, ali je na kraju donesena Rezolucija kojom su definirana nova pravila izbora. U skladu s njima države članice šalju prijedloge svojih kandidata predsjedniku Opće skupštine i predsjedavajućem Vijeća sigurnosti, a oni onda sve prijedloge cirkuliraju svim državama članicama. Po prvi puta su definirane i neke opće kvalifikacije kandidata: visoki standardi sposobnosti, integritet, predanost principima i ciljevima Povelje UN-a, diplomatsko iskustvo, liderske sposobnosti i iskustvo u međunarodnim odnosima. Daleko najvažnija promjena je činjenica da se, u skladu s ovom Rezolucijom, svi kandidati predstavljaju javno pred Općom skupštinom i svjetskim medijima i pred javnošću odgovaraju na pitanja stalnih predstavnika država članica. Bez prisutnosti medija kandidati se sami predstavljaju i pred Vijećem sigurnosti. Po prvi puta važan je i glas civilnog društva, prvenstveno predstavljenog kroz nekoliko velikih NGO-a: „1 For 7 Billion“, „Woman for Secretary General“ i „The Elders“ – neformalna skupina bivših lidera koju je osnovao Nelson Mandela. Kandidati su se predstavili i tim organizacijama, kao i nizu akademskih institucija, medija i civilnih grupacija.
Po prvi puta u povijesti svi kandidati za glavnog tajnika UN-a prošli su kroz ovu proceduru 2016. godine. Sam proces je bio neobično zanimljiv i uzbudljiv, pratili su ga milijuni građana širom svijeta i u tom razdoblju snažno je pojačao vidljivost i zanimanje za UN. Glavni tajnik je na kraju izabran po starom modelu, unutar Vijeća sigurnosti i obzirom na to oko koga se moglo složiti svih 5 stalnih članica s pravom veta. No bez obzira na to, ovaj prvi pokušaj je imao vrlo pozitivne učinke. Dva glavna cilja UN-a su: 1. Povećanje ugleda i vidljivosti organizacije, prvenstveno kroz približavanje globalnoj javnosti, odnosno građanima država članica; 2. Povećanje efikasnosti organizacije na svim razinama. Da bi se postigao ovaj drugi cilj trebalo bi mnogo reformi i zadiranja u samu Povelju. To je vrlo težak i riskantan poduhvat te od svih trenutaka u suvremenoj povijesti, današnji je za tako nešto najnepovoljniji. Međutim, otvaranje postupka izbora glavnog tajnika svjetskoj javnosti po svim je pokazateljima značajno povećalo interes za samu organizaciju tijekom tog procesa. A interes i uključivanje javnosti, organizaciji daje značaj pa time i ugled i utjecaj. To nije ni sve, ni najvažnije, ni jedino što se može učiniti za UN. No, u ovom trenutku to je ono što je moguće i što se empirijski pokazalo djelotvornim. U vrijeme kad je UN ponovno postao jedino mjesto globalnog susreta i mogućeg konsenzusa, ne treba odustati od onoga što ga čini bližim i prihvatljivijim građanima. Ako nije moguće učiniti sve što bi trebalo, treba učiniti ono što je moguće. Zato, suprotno skeptičnom stavu nekih država članica, UN ne treba odustati od ove male reforme koju je uspio dogovoriti i započeo provoditi.