U jeku Domovinskog rata, dana 22. svibnja 1992., Hrvatska postaje punopravnom članicom Ujedinjenih naroda. Kruna je to diplomatskih napora u borbi za opstojnost i teritorijalni integritet zemlje. Tim povodom, prvi demokratski izabrani predsjednik republike, dr. Franjo Tuđman, održao je govor pred Općom skupštinom UN-a, u kojem je istaknuo da „Hrvatska želi biti oslonac mira i stabilnosti međunarodnoga poretka i dostojan član Ujedinjenih naroda“. I zaista, Hrvatska je u narednim desetljećima od predmeta čestih razmatranja Opće skupštine i Vijeća sigurnosti UN-a te pet UN-ovih mirovnih misija na vlastitom teritoriju, postala „izvoznik“ stabilnosti. Sudjelovala je u nizu mirovnih misija, od jugoistočne Azije, preko Bliskog Istoka do Afrike; doprinijela je angažmanom u ECOSOC-u, a 2008./9. ostvarila svoj mandat nestalne članice Vijeća sigurnosti, što se svakoj članici organizacije, izuzev stalnim članicama Vijeća, broji u vrhunce vanjskopolitičkog djelovanja. Bivši ministar pravosuđa, prof. dr.sc. Ivan Šimonović postaje 2010. pomoćnikom Glavnog tajnika UN-a Ban Ki-Moona za područje ljudskih prava.
Međutim, dr. Tuđman je u svom govoru prepoznao jedinstveni globalni trend koji danas sve više dobiva na značenju. Naime, hrvatsko ostvarenje samostalnosti i suverenosti epohalni je cilj ostvaren u specifičnom povijesnom trenutku, „u kojemu čovječanstvo, zbog znanstveno-tehnološke (stvaralačke ali i razorne) svemoći, doživljava dosada najviši stupanj civilizacije (kulturne, gospodarske, tehničke, prometne, informatičke) integracije, ali istodobno i nacionalne individualizacije. U prožimanju ovih, u biti suprotnih tendencija čovječanstvo teži stvaranju jedinstvene svjetske zajednice, kao uređenoga međunarodnog poretka samostalnih suverenih država (…)“ Drugim riječima, proturječje integrativnih silnica napredne tehnološke civilizacije s jedne strane, i istodobnog trenda nacionalne individualizacije s druge, prevladava se političkim naporima u stvaranju kompleksne ravnoteže tih dviju suprotstavljenih tendencija.
Posljednja tri desetljeća svjedoče da takvi napori, čak iako su postojali, nisu urodili plodom. Naprotiv, galopirajuća globalizacija stvarala je sve dublju društvenu i međudržavnu neravnotežu. Ideal „svjetske zajednice naroda“ biva sve udaljeniji te doživljava konačni krah u razdoblju između globalne recesije 2008. godine i izbijanja pandemije COVID-19 2020. godine. Paraliza institucija poput UN-a i njezinih specijaliziranih agencija u nošenju s nizom globalnih izazova, kao i problem disperzirane odgovornosti i netransparentnosti u globalnom upravljanju, stvorili su opće nepovjerenje svjetskog javnog mnijenja i brojnih političkih predstavnika u multilateralizam. Upravo je u temelju ovog urušavanja legitimiteta multilateralizma globalna višedimenzionalna nejednakost. Ona se održava u onome što je Henry Kissinger zamijetio kao svojevrsni paradoks svjetskog poretka: dok se razvijeni svijet ubrzanije ekonomski i politički integrira, nerazvijeni „globalni jug“ prolazi proces široko rasprostranjene, uglavnom nasilne, dezintegracije. Tome treba pridodati i da dublja integracija kruga razvijenih država dovodi do vlastitih, sve jače izraženih, nejednakosti i demokratskog deficita. Ili, kako je to cinično primijetio povjesničar Niall Ferguson, globalizacija je bila dobra za tek dvije grupe: 1% bogatih na Zapadu i Komunističku partiju Kine. Ne čudi stoga što se i na Zapadu posljednjih godina sve više politički artikuliraju zahtjevi za radikalnom promjenom jednog bitno oligarhijskog sistema stvorenog od „globalističkih elita“ i „klike iz Davosa“.
Hrvatska, ukoliko želi nastaviti biti dostojna članica „parlamenta nacija“, s konstruktivnim doprinosom u rješavanju globalnih tenzija – sukladno svojim interesima i sposobnostima – treba najprije osvijestiti činjenicu novog epohalnog „trenutka“: novog doba koje će nastupiti s post-COVID-19 svijetom i mogućnostima koje se time otvaraju. Od središnje je važnosti priznati činjenicu da je sadašnji multilateralizam u krizi ponajprije zbog svoje zastarjelosti i nesposobnosti da se prilagodi trendovima, ali i nosi sa suvremenim izazovima.
Nastao nakon Drugog svjetskog rata, suvremeni je multilateralizam osmišljen s ciljem sprječavanja sukoba velikih sila i potencijalnog nuklearnog holokausta. Svoju je povijesnu misiju ispunio, međutim, u suvremenom dobu multilateralizam ne može počivati isključivo na horizontalnoj logici međudržavnih političkih odnosa. U okolnostima tehnološkog i informatičkog napretka, opća dostupnost informacijama pogodovala je pojavi globalnog civilnog društva i lokalnih aktivističkih i građanskih organizacija. Njihovi zahtjevi oblikuju jednu sasvim novu, vertikalnu, dimenziju političkih odnosa moći. Na toj je vertikali u posljednja tri desetljeća svoju moć već potvrdio korporacijski svijet, kao motor napretka visoko-tehnološke civilizacije. U srazu zahtjeva civilnog društva i korporativnih centara moći, države se neovisno o veličini i snazi nalaze u nezavidnom položaju. S jedne strane, civilno društvo nerijetko uspijeva pritiscima utjecati na oblikovanje javnih politika, pa tako i vanjskih (posebice kada je riječ o ljudskim pravima), dok s druge država ovisi o uslugama korporacija u raznim područjima, od ekonomskog napretka do nacionalne sigurnosti.
Novi multilateralizam ne smije zanemarivati ove aktere. Moć građanskih inicijativa i privatnog kapitala odavno sužava autonomiju državne moći u sferi međunarodne politike. To je činjenica koju države ne samo da moraju prihvatit, nego i razraditi strategije suradnje i usklađivanja privatno-javnih interesa. Naime, država je još uvijek glavni akter međunarodne politike. Neovisno o tome što se suverenitet u tradicionalnom smislu „državnog razloga“ radikalno izmijenio i preoblikovao u globalizacijskim trendovima deregulacije, privatizacije i liberalizacije, činjenica je da država i dalje posjeduje monopol na legitimnu uporabu sile, da je izvor proizvodnje legalnosti te glavni tumač političke volje.
Nadalje, novi multilateralizam je moguć ako se prihvatiti činjenica da je kompleksnost globaliziranog svijeta disperzirane moći u bitnoj suprotnosti s tradicionalnim hijerarhijama globalnog utjecaja. Inzistiranje na očuvanju sadašnjih konstelacija je dugoročno neodrživo. Pandemija COVID-19 posljednja je u nizu kriza koja je u potpunosti razotkrila stvarno lice globalnih neravnoteža, dodatno potaknuvši opće nepovjerenje u međunarodne institucije. Toga je svjestan i Glavni tajnik UN-a Antonio Gutteres, koji je povodom 75. godišnjice osnivanja UN-a prošle godine naglasio da je oblikovanje novog multilateralizma prijeko potrebno. Njegova inicijativa nudi inkluzivni pristup privatnih i javnih aktera u sferi međunarodne politike. Vizija novog multilateralizma naglasak stavlja na lokalne vlasti koje bi bile autonomnije i fleksibilnije u donošenju odluka i sprovođenju politika. Malim bi državama bilo omogućeno da sudjeluju u kreiranju inicijativa oko specifičnih problema. Kao primjer može poslužiti „podglobalni“ model suradnje Norveške, Vijetnama i UN-ovog programa za razvoj (UNDP), koji su pokrenuli projekt sprječavanja onečišćenja oceana plastičnim otpadom. Takav tip novog multilateralizma omogućio bi stvaranje „podglobalnih“ saveza kao nove snage koja malim državama omogućuje učešće u globalnom upravljanju. Svakako da se geopolitička zbilja i odlučujuća moć velikih sila ne mogu i ne smiju zanemarivati. Ipak, jedan decentraliziraniji multilateralizam bio bi ujedno i pravičniji za međunarodnu zajednicu uopće.
Danas se državi nameće izbor: hoće li u ovom prijelomnom trenutku prepoznavati i prilagoditi svoj interes novim svjetskim trendovima, odnosno preoblikovanju aktualnog multilateralizma koji jednostavno nije u skladu s zahtjevima suvremenih globalnih tokova. Zahtjevi izneseni u deklaraciji povodom 75. godišnjice osnivanja UN-a ukazuju da su promjene nužne i neminovne. Hrvatska svakako ima priliku zauzeti svoj stav i dati svoj glas. Kao što je prepoznala značaj povijesnog trenutka početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća, tako i sada mora biti u toku s nadolazećim promjenama u globalnoj sferi.
English