Antičke Olimpijske igre održavane su na svetom mjestu tijekom svetog praznika, a olimpijsko primirje državama sudionicama zabranjivalo je ratovanje za trajanja natjecanja. U novijoj povijesti upečatljiv je prekid paljbe u jeku Prvoga svjetskog rata na Božić 1914., zbog odigravanja nogometne utakmice između neprijateljskih britanskih i njemačkih vojnika. U posthladnoratovskom razdoblju, novonastale države uglavnom su aplicirale za članstvo u Međunarodnom olimpijskom odboru i Svjetskoj nogometnoj federaciji, prije nego u Ujedinjenim narodima. Takvome pristupu svjedočimo i današnjih dana. Kosovo, između ostaloga, put međunarodnom priznanju gradi i kroz sport, a Međunarodni olimpijski odbor u članstvo ih je primio još 2014. godine. Zajednički nastup dviju Koreja u hokeju na ledu zabilježen je na Zimskim OI 2018., te na muškom rukometnom svjetskom prvenstvu 2019.g.
Od antičkog doba, preko hladnoratovskih sportskih nadmetanja komunističkih i kapitalističkih zemalja pa sve do današnjih dana, sport uživa povlašten položaj u društvu i značajnu pažnju svjetske javnosti. Sport je više od puke igre, sastavni je dio društva, neodvojiv od institucije obitelji, medija, politike i gospodarstva. Zbog globalne rasprostranjenosti sporta, njegove uloge u integraciji u multikulturalnim društvima i sl., Ujedinjeni narodi ga prepoznaju instrumentom za boljitak u različitim sferama života (zdravlju, obrazovanju, održivu razvoju, očuvanju mira i komunikaciji), u svrhu čega je oformljen i Office on Sport for Development and Peace (UNOSDP). Mnoge studije ističu utjecaj velikih sportskih postignuća na međunarodni ugled države i nacionalni identitet, koji ima najsnažniji intenzitet od svih drugih kolektivnih kulturnih identiteta. Nacionalne ekipe dospijevaju u središte javnog zanimanja pri čemu se zajednica koja broji milijune, čini stvarnijom u obliku ekipe koju čine sportaši s imenom i prezimenom, a sam navijač postaje simbolom nacije.
Neizvjestan sportski spektakl namijenjen je publici, a velike sportske manifestacije održavaju se u simboličnom prostornom okruženju, što dodatno pojačava intenzitet emotivnih stanja. Sport se nerijetko shvaća legitimnom zamjenom međudržavnih konflikata, što dodatno potencira stručni sportski, ali i medijski diskurs s terminologijom sličnoj vojnoj (formacija, napad, obrana, taktika itd.). Utakmice se često doživljavaju srazom države protiv države, a ne dvobojem sportskih ekipa, pri čemu se rezultati nacionalne vrste nerijetko prisvajaju osobnim uspjehom svakog navijača zbog osjećaja pripadnosti nečemu uspješnom. Osim rezultata, nacija nerijetko svojata i same karakteristike sportske ekipe prikazane na terenu, poput upornosti, discipline, truda i zajedništva, a posebno kada herojima nacije postaju osobe izraženih ljudskih vrijednosti.
Pobjeda Južnoafričke Republike na Svjetskom ragbi prvenstvu 1995.g. smatra se godinom ujedinjenja nacije, nakon pretrpljenih poteškoća uzrokovanih apartheidom. Godina 1954. kada je Zapadna Njemačka postala svjetskim prvakom u nogometu, smatra se godinom prekretnicom u obnavljanju njemačkog nacionalnog identiteta i ponosa, minulog nakon Drugog svjetskog rata. Nogomet se pokazao vrlo važnim u izgradnji nacionalnih identiteta i u državama Latinske Amerike. Na primjeru stvaranja nacionalne nogometne momčadi Republike Irske oslikava se održavanje snažne veze između njihove zemlje i dijaspore, s čime možemo povući paralelu i u Republici Hrvatskoj. Autoritativni njemački Bild proglasio je Republiku Hrvatsku najboljom sportskom nacijom s obzirom na veličinu države.
Uz Republiku Hrvatsku, samo četirima državama pošlo je za rukom osvojiti više od jedne medalje tijekom šest posljednjih Svjetskih prvenstava u nogometu, globalno najpopularnijem sportu. Uspješnost u velikom broju sportova oslikava činjenica da je Republika Hrvatska trećeplasirana zemlja Olimpijskih igara 2016.g. u Rio de Janeiru, prema broju osvojenih zlatnih medalja po broju stanovnika, a hrvatski reprezentativci penjali su se na najviša svjetska i europska postolja u nizu ekipnih i individualnih sportova (košarka, rukomet, vaterpolo, veslanje, jedrenje, tenis, alpsko skijanje, atletika, borilački sportovi itd.). Važnost sporta prepoznata je i u aktualnoj Strategiji nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske, u kojoj stoji kako će država koristiti zapažene sportske uspjehe u svrhu širenja svojega ugleda. Sport je poslužio u kreiranju imidža tijekom formiranja samostalne suverene države.
Tijekom 80-ih sportski su događaji bili prvi pokazatelji društvene klime na ovim prostorima, nagoviještajući promjene širokih razmjera. Eskalacija je osvjedočena na utakmici Dinamo-Crvena Zvezda 1990.g. U tom razdoblju sport je poslužio učinkovitim sredstvom nacionalne identifikacije i integracije hrvatske nacije. Početkom 90-ih, sport je jedan od ključnih faktora društveno-političkih promjena, efikasno sredstvo buđenja hrvatstva. Kako nacionalni identitet postaje još vitalnijim kada biva ugrožen, politički moćnici tijekom 90-ih smatrali su sport najboljim načinom afirmacije države. Neke od važnijih povijesnih utakmica u tom kontekstu, svakako su i nogometni ogled Hrvatska-SAD iz 1990., te finale Olimpijskih igara u košarci SAD-Hrvatska 1992.g. Upravo kada je nacija u formiranju trebala simbole identiteta, sportaši su postizali iznimne rezultate.
Naklonost sportu osobito je naglašavao prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, do te mjere ističući kako nogometne pobjede oblikuju nacionalni identitet u jednakoj mjeri kao i rat. Davanjem imena “Croatia”, htio je kroz zagrebački nogometni klub stvoriti preduvjete za promociju Republike Hrvatske u Europi te odrediti čvršću granicu prema susjednim državama, brišući tragove komunizma. Sport je nezaobilazan fenomen u hrvatskom društvu, u zemlji i dijaspori. Završetkom rata i postupnom normalizacijom društvenih odnosa, mijenja se uloga, ali ne jenjava važnost sporta u hrvatskom društveno-političkom kontekstu, čemu smo imali prilike svjedočiti u više navrata, a najsvježije tijekom Svjetskoga nogometnog prvenstva u Rusiji 2018. godine.
Govoreći o nacionalnom identitetu, moć sporta valja promatrati i u kontekstu instrumenta za smanjenje društvenih podjela, a posebno uz činjenicu kako je podijeljeno društvo podložnije destabilizaciji i vanjskim prijetnjama. Nažalost, u realnosti često svjedočimo kako sport služi upravo produbljenju takvih podjela. Svijet je danas jedno tržište, a napredak globalizacije uvjetuje natjecanje država za prostor u političkim, ekonomskim, turističkim, ulagačkim, sportskim i ostalim domenama. Sportska postignuća doprinose izgradnji imidža nacije u svijetu, zbog čega se često i u razdobljima ekonomske krize, za njega u brojnim zemljama izdvajaju značajna sredstva. U kontekstu stolnoteniskih razmjena između američke i kineske reprezentacije u periodu zaoštrenih odnosa 70-ih godina, američki predsjednik priznao je kako mu je sport koristio za trasiranje puta u Kinu, od kada datira pojam ping-pong diplomacije.
Ulogu sporta kao sredstva diplomacije zagovaraju predstavnici konstruktivističke teorije međunarodnih odnosa. Suprotno realističkoj koja počiva na materijalnim aspektima moći, teorija konstruktivizma ističe važnost meke moći (soft power), kroz čiju se prizmu može tumačiti uloga sporta kao sredstva diplomacije. Uporaba sporta u uključivanju države u međunarodnu zajednicu, slanju diplomatskih poruka, jačanju dijaloga, smirivanju diplomatskih odnosa ili ispitivanju temelja za buduće pregovore, a sve u svrhu ostvarenja vanjskopolitičkih ciljeva, upućuje kako je sport postao neopipljivom sastavnicom vanjske politike. Murray i Pigman (2013) dali su možda najslikovitiji opis: “Ako tradicionalnu diplomaciju nazivamo sredstvom vanjske politike, sportska diplomacija predstavlja sredstvo toga sredstva”. Na razini Europske unije, koncept sportske diplomacije formalno je prepoznat 2015., kada je oformljena ekspertna skupina za sportsku diplomaciju.
Republici Hrvatskoj sportski su rezultati u više navrata omogućili prezentaciju na najvećim, najčešće nedostupnim, svjetskim auditorijima. Više je hrvatskih diplomata s ponosom isticalo zajedničko gledanje mečeva hrvatskih sportaša u društvu stranih delegacija, a sport smatraju jednom od primarnih tema u iniciranju kontakata, tijekom službenih i neslužbenih druženja itd. Govoreći o međunarodnom ugledu, u trenutku kada sportaši zasluže da sve oči svijeta budu uprte u Republiku Hrvatsku, pod povećalo svjetskih medija dolaze i ostali sastavni elementi koji čine državu. Uz decidiran Zakon o sportu s utvrđenim mehanizmima provedbe, u tom bi kontekstu pomoglo i formiranje radnih skupina stručnjaka različitih područja, koji će iznaći načina maksimalne aktualizacije potencijala sportskih postignuća u različitim aspektima društvenoga života. Dobar je primjer Australija, sustavno prepoznavši ulogu sporta u ostvarenju nacionalnih interesa u području diplomacije, ekonomije, turizma, inovacijskom sektoru i sl., što je rezultiralo izradom Nacionalne strategije sportske diplomacije u zajedničkoj režiji njihova Državnog ureda za sport i Ministarstva vanjskih poslova i trgovine (DFAT).
S obzirom na specifično veliku ulogu sporta za Republiku Hrvatsku, od važnosti je poduzeti potrebne korake u osiguranju kvalitete hrvatskog sporta u dugoročnom pogledu. Ukoliko sportska postignuća pomognu generiranju stvarnih pozitivnih društvenih promjena, osvojene medalje ostat će zabilježene još debljim slovima.