Kolumna: doc. dr. sc. Tomislav Sokol, zastupnik u Europskom parlamentu: Europska zdravstvena unija

Zdravstvo je tema od golemog javnog značaja koja pobuđuje veliki interes javnosti. Ovo je posebno vidljivo posljednjih mjeseci u kojima se cijeli svijet našao pred izazovom bez presedana, pandemijom COVID-19. Može se reći da na svijetu nema čovjeka na kojega ova bolest nije utjecala, što izravno, što neizravno. Naravno, Europska unija i Republika Hrvatska ovdje nisu izuzetak. Bolest je, nadamo se privremeno, promijenila naš način života te proizvela zdravstvene, društvene i gospodarske učinke koji će se još dugo osjećati.

Pandemija je svakako pokazala da postoje globalni izazovi s kojima se pojedine države ne mogu same nositi. Ukoliko se prisjetimo samog početka, možemo vidjeti kakve je sve probleme stvorio inicijalni nedostatak zajedničkog europskog odgovora i jedinstvene zdravstvene politike. Spomenimo samo prekide u lancima opskrbe mnogih proizvoda, različite kriterije za ograničenje slobode prekograničnih putovanja te ograničenja izvoza strateške medicinske opreme. Nakon određenog početnog nesnalaženja, uzrokovanog različitim politikama država članica, zajedničko europsko djelovanje u velikoj je mjeri pomoglo barem djelomičnoj normalizaciji svakodnevnog života, a nadamo se, kroz zajedničku nabavu cjepiva, konačnom kraju same pandemije i „novog normalnog“. Najava predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen o stvaranju Europske zdravstvene unije daje nadu da veća uloga EU u području zdravstva neće biti jednokratne prirode, već da ćemo stvoriti sustav koji će biti u stanju odgovoriti na mnoge zdravstvene izazove 21. stoljeća.

Jedan od glavnih razloga za ograničeno djelovanje Europske unije na ovu temu leži u činjenici da zdravstvo primarno spada u nadležnost država članica. Prema čl. 168. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, djelovanje Unije koje nadopunjuje nacionalne politike usmjereno je prema poboljšanju javnog zdravlja, sprečavanju tjelesnih i duševnih bolesti i oboljenja te uklanjanju izvora opasnosti za zdravlje ljudi. Ono obuhvaća borbu protiv velikih zdravstvenih pošasti promicanjem istraživanja njihovih uzroka, prenošenja i prevencije te zdravstvenim obavješćivanjem i obrazovanjem i praćenjem, ranim upozoravanjem i suzbijanjem ozbiljnih prekograničnih zdravstvenih prijetnji. Drugim riječima, ovlasti Europske unije prvenstveno su u nadopunjavanju djelovanja država članica i koordiniranju njihovih aktivnosti, a ne u nametanju rješenja odozgo. Pri djelovanju Unije poštuje se odgovornost država članica za utvrđivanje njihove zdravstvene politike i organizaciju i pružanje zdravstvenih usluga i zdravstvene zaštite. Te odgovornosti država članica uključuju upravljanje zdravstvenim uslugama i zdravstvenom zaštitom te raspodjelu dodijeljenih im sredstava.

Navedene odredbe Ugovora do sada su se, nažalost, često koristile kao izlika za nedostatak cjelovite i sustavne europske zdravstvene politike. Djelovanje Europske unije u ovom području uglavnom je bilo ad hoc, potaknuto raznim vanjskim faktorima. Tako su uredbe o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, kojima je uspostavljeno pravo na prekograničnu zdravstvenu zaštitu i ustanovljena Europska kartica zdravstvenog osiguranja, donesene radi omogućavanja slobodnog kretanja radnika na teritoriju Unije. Direktiva 2011/24 o primjeni prava pacijenata u prekograničnoj zdravstvenoj skrbi donesena je kao odgovor na praksu Suda Europske unije koja je proširila pravo na liječenje pacijenata u državama članicama u kojima nisu zdravstveno osigurani. Nedostatak koherentne zdravstvene politike na europskoj razini do sada je bio više nego očit.

Ipak, atmosfera na razini političke sfere odlučivanja se mijenja. Počelo se s inicijativom Europske pučke stranke o stavljanju borbe protiv raka u središte aktivnosti europskih institucija. što je rezultiralo osnivanjem Posebnog odbora za borbu protiv raka Europskog parlamenta, čiji sam i sam član, te izradom Europskog plana za borbu protiv raka Europske komisije. Nastavilo se s najavom predsjednice von der Leyen o stvaranju Europske zdravstvene unije koja bi značila mogućnost proglašenja krizne situacije u cijeloj Uniji, jači nadzor nad širenjem zaraza, brže prikupljanje i razmjenu podataka, sprečavanje nestašice lijekova u pojedinim državama članicama, ujednačavanje kriterija za praćenje pandemija te jačanje nadležnih europskih agencija koje bi dobile mogućnost mnogo jačeg javnog djelovanja nego što je bio slučaj do sada.

Europska unija doista ima velike mogućnosti regulatornog i fiskalnog djelovanja i u postojećem ustavnopravnom okviru. Spomenimo samo predložena Uredbu o procjeni zdravstvenih tehnologija koja se odnosi na nove lijekove i određene nove medicinske proizvode te služi kao osnova za stalnu i održivu suradnju na razini Unije u zajedničkim kliničkim ocjenjivanjima u tim područjima. Države članice moći će se koristiti zajedničkim instrumentima, metodologijama i postupcima za procjenu zdravstvenih tehnologija na razini Unije s posebnim naglaskom na zajednička klinička ocjenjivanja najinovativnijih zdravstvenih tehnologije s najvećim potencijalnim učinkom na pacijente. Za donošenje navedene Uredbe čeka se konačna odluka Vijeća. Pored toga, sustav zajedničke javne nabave strateških lijekova i medicinskih proizvoda na europskoj razini može dovesti do lakše dostupnosti i manjih cijena za slabije razvijene i manje države članice čija je pojedinačna pregovaračka pozicija u odnosu na farmaceutske divove inače vrlo slaba. Bolja implementacija Direktive o primjeni prava pacijenata u prekograničnoj zdravstvenoj skrbi olakšala bi dostupnost najboljim medicinskim zahvatima za pacijente kojima je to trenutno iz različitih razloga onemogućeno.

Što se tiče fiskalnih mogućnosti, svakako je važno spomenuti program „EU za zdravlje“ koji je, s predviđenim iznosom od 5,1 milijardu eura u idućem sedmogodišnjem razdoblju, više nego deset puta izdašniji od prethodnog programa Unije u području zdravstva. Ciljevi programa su: poboljšati pripravnost Unije za velike prekogranične prijetnje zdravlju, jačati zdravstvene sustave kako bi se mogli nositi s epidemijama i dugoročnim izazovima te osigurati dostupnost i cjenovnu pristupačnost lijekova i medicinskih proizvoda. Osim ovoga, tu su također i sredstva europske kohezijske politike koja se mogu iskoristiti za izgradnju zdravstvene infrastrukture koja će omogućiti jednaku dostupnost kvalitetnoj zdravstvenoj zaštiti svim građanima Unije, uključujući one iz slabije razvijenih država članica. Posebno bih ovdje istaknuo vlastitu inicijativu o uspostavi zdravstvenih centara izvrsnosti koji bi pokrivali susjedne dijelove različitih država članica, financirali bi se iz europskih fondova te bi omogućili bolju i kvalitetniju zdravstvenu zaštitu za one bolesti za čije liječenje pojedine države članice nemaju adekvatnu ljudsku i materijalnu infrastrukturu.

Poboljšanje kvalitete, dostupnosti zdravstvene zaštite, bolja prevencija i rehabilitacija te borba protiv opasnih zaraznih bolesti teme su koje su danas visoko na listi prioriteta europskih institucija. To je dobro, jer se radi o izazovima koji se ne mogu rješavati isključivo na nacionalnoj razini, bez zajedničke europske politike te koordiniranog djelovanja. Nadam se da ćemo iskoristiti trenutnu situaciju da uspostavimo kvalitetnu, sustavu i koherentnu europsku zdravstvenu politiku, od koje će koristiti imati svi, a posebno manje i slabije razvijene države članice poput Hrvatske.

doc. dr. sc. Tomislav Sokol, zastupnik u Europskom parlamentu

Posted in Kolumne, Novosti.